Marin Getaldić

Nakon što je u doba renesanse u matematici 16. stoljeća došlo do standardizacije matematičke notacije, algebra konačno postaje osnova za razvoj analitičke geometrije. Njezina načela iznio je René Descartes 1637. g., prikazavši način kako da se geometrijski problemi rješavaju algebarskim metodama. Na ovom putu između moderne algebre i Descartesove analitičke geometrije, nalazi se i rad dubrovačkog matematičara Marina Getaldića (Ghetaldi). Rođen je u Dubrovniku 1568. godine kao jedno od šestero djece Mara Getaldića i Anice Restić (Resti). Osnovno obrazovanje stječe u Dubrovniku. Kao punopravni vlastelin 1588. g. ulazi u Veliko vijeće. U službi Republike obnaša administrativnu i sudsku vlast na Pelješcu te radi u uredu za prodaju soli na Neretvi. Poslovi vezani uz sređivanje ostavštine pok. Nikole Gučetića (Gozze), koje je obavljao kao pomoćnik Marina Gučetića, omogućili su Getaldiću da period od 1595. do 1601. g. provede u Europi. Nakon odlaska iz Londona, u Antwerpenu Getaldić prima privatne poduke kod matematičara Michela Coigneta, no susret s Françoisom Vièteom u Parizu presudan je za daljnji Marinov razvoj.

Ulaskom u Vièteov krug, Getaldić definitivno ulazi u najviši rang europskih matematičara, koji su se služili suvremenom algebarskom metodom. Odlaskom u Italiju, u Padovi upoznaje Galilea Galileija s kojim je ostao u korespondenciji. Nakon povratka u Dubrovnik radi na svom prvom tiskanom djelu Unaprijeđeni Arhimed (Promotus Archimedis seu de variis corporum generibus gravitate et magnitudine comparatis), objavljenom u Rimu 1603. g. Getaldić je svoje zaključke o odnosu između težina i obujmova raznovrsnih tijela temeljio na vrijednostima dobivenim eksperimentima, koje je matematički obradio i predstavio. Rezultati su mu bili daleko točniji od rezultata njegovih suvremenika, s malom razlikom od današnjih. Sljedeće tiskano djelo, Neki stavci o paraboli (Nonnullae propositiones de parabola) iz 1603. g., vezano je uz utjecaj Christopha Clavijusa, njemačkog matematičara i astronoma.

Vezano uz ovaj teorijski rad, iz jednog Getaldićevog pisma upućenog Clavijusu, vidi se da je Getaldić izradio dva parabolična zrcala i to jedno veće u Dubrovniku i jedno manje u Rimu. Navodi da njegovo zrcalo može taliti olovo, srebro i čelik, odnosno, postići temperature od najmanje 1 200 °C. Nastavlja službu te je od Republike bio zadužen izgraditi tvrđavu Podzvizd u sklopu stonskih zidina. Godine 1606. izabran je za poklisara harača te odlazi u Istanbul predati sultanu godišnji tribut. Putovanje koristi kako bi odredio geografsku širinu Istanbula i Dubrovnika. Nakon povratka nastavlja sa znanstvenim radom pa tako 1607. g. u Veneciji izdaje tri djela: Dopunu galskog Apolonija, vezanu uz dopunu Vièteove restauracije Apolonijevog djela O dodirima; Oživljeni Apolonije, vezano uz njegovu restauraciju Apolonijevog djela O nagibima te Zbirku različitih problema, gdje rješava 42 matematička problema. Glavno je Getaldićevo djelo O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica) objavljeno posmrtno 1630. g. u Rimu.

bog nekih teza iznesenih u knjizi, ovo se djelo smatralo začetkom analitičke geometrije. Marin Getaldić umro je u Dubrovniku 1626. g. Marin Mersenne, francuski filozof i matematičar, navodi da je Getaldić izvodio pokuse sa svojim paraboličnim zrcalom te da je iz daljine spaljivao makete brodova. Nakon Getaldićeve smrti, njegov je brat poslao parabolično zrcalo kardinalu Francescu Barberiniju, koji ga je smjestio u tadašnji Prirodoslovni muzej. Zrcalo je kasnije bilo restaurirano, a danas se nalazi u Nacionalnom pomorskom muzeju u Greenwichu. Na poleđini zrcala urezano je ime Marina Getaldića.