Alternativne biografije
Marino Groppelli
Galerija slika
Na jednoj od najdominantnijih točaka u samom središtu Dubrovnika, na sjecištu dvaju krakova Place (Straduna), nalazi se crkva dubrovačkog nebeskog zaštitnika svetog Vlaha, podignuta početkom 18. stoljeća u baroknom stilu. To ne bi bilo ništa neobično kada bi autor projekta crkve bio arhitekt, a ne kipar i koji k tome još dolazi iz Dubrovniku uvijek suparničke Venecije. Marino Groppelli potječe iz istaknute obitelji kipara čijih je bar šest članova kroz tri generacije čitavo stoljeće djelovalo u Veneciji radeći, ne samo za grad Veneciju, već i za Veneto, Istru, Furlaniju i Dalmaciju. Međutim, gotovo se nevjerojatnim čini da prije dolaska u Dubrovnik Marino nije imao izvedeno ni jedno veće i poznatije djelo. Utoliko se smjelijom čini odluka dubrovačkog Senata da projektiranje i gradnju jedne tako važne crkve – i to na glavnoj gradskoj ulici – povjeri tada malo poznatom kiparu. No, on je postavljeni zadatak izvršio više nego zadovoljavajuće pa danas središte Dubrovnika resi jedan od najosebujnijih spomenika baroknog stila na hrvatskoj obali Jadrana.
Groppelli u Dubrovnik vjerojatno nikada ne bi došao da stara gotička crkva sv. Vlaha nije izgorjela u požaru u svibnju 1706. godine. Trauma je Dubrovčanima bila utoliko veća, jer je to bila jedna od rijetkih javnih građevina koje su ostale sačuvane u katastrofalnome potresu iz 1667.g., pa je za vrijeme izgradnje nove katedrale ova crkva privremeno obavljala i funkciju katedrale. Na zgarištu stare crkve jedino je neoštećen ostao pozlaćeni kip sv. Vlaha, a to se – kao i činjenica da se požar iz crkve nije proširio po gradu – smatralo čudom koje je učinio sveti Vlaho. Već mjesec dana kasnije zaključeno je da se arhitekta potraži u Italiji, odnosno, da nadstojnici gradnje crkve sv. Vlaha „dovedu njima poznatog arhitekta i radnike klesare uz najmanji mogući trošak“, uz obavijest da će im Republika platiti put u Dubrovnik, ali i povratak u Veneciju, ako posao ne bude bio sklopljen. To se ipak nije dogodilo i Marino je u Dubrovniku živio i radio 9 godina, od studenoga 1706. do kraja 1715. g. Odmah je po dolasku izradio dvije varijante projekta, od kojih je prihvaćena ona koja je predviđala izgradnju sasvim nove crkve na mjestu starije, s preorijentacijom glavnog pročelja prema sjeveru. A budući da je to zahtijevalo uklanjanje stare gradske lože koja je bila prislonjena uz crkvu sv. Vlaha, istodobno je dobio zadatak da projektira i izvede novu ložu za smještaj gradske straže, što je on i učinio na prostoru između gradskoga zvonika i stare palače Velikog vijeća (Vijećnice). Potom je započeo s izgradnjom sadašnje crkve sv. Vlaha, što je potrajalo od ljeta 1707. do proljeća 1715. g., nakon čega je crkva svečano posvećena.
Marino je bio jedini mletački umjetnik koji je u vremenu nakon Velike trešnje (1667. g.) trajnije djelovao u Dubrovniku. Osim toga, vrijeme njegova boravka u Dubrovniku istodobno je i vrijeme dovršetka nekoliko važnih građevina nastalih u obnovi grada nakon potresa (katedrala, isusovačka crkva). Došavši u Dubrovnik sa sobom je donio i umjetničku praksu grada na lagunama, što se vidi u odabiru arhitektonskog tipa (križni tlocrt s kupolama) crkve i postavljanje kipova na njezino pročelje i na portale. Prilagodivši se dijelom ukusu i zahtjevima lokalne sredine, ostvario je, za dubrovačke pojmove, jedinstvenu baroknu crkvu sa slobodnostojećim kipovima na pročelju, koji s njom čine neraskidivu cjelinu. To je postignuto i time što je dubrovačka vlada, poučena lošim iskustvom s gradnjom katedrale, projektantu građevine povjerila i njezinu izvedbu pa je sam Marino nadgledao provođenje svoje zamisli u djelo. K tome treba dodati da je on sa suradnicima bio autor i brojnih kiparskih elemenata na crkvi, što je sve rezultiralo cjelovitošću ostvarene ideje. Posebno se ističu kipovi na vrhu pročelja; sveti Vlaho i alegorije vrlina Vjere i Nade. Iako je crkva sv. Vlaha najpoznatije Marinovo dubrovačko djelo, on je za vrijeme svog boravka u gradu pod Srđem bio zaposlen i na još nekim projektima; na izgradnji grobnice za nadbiskupa Scottija u sakristiji katedrale, zatim izrada raskošnog oltara-ormara za relikvije u kapeli Moćnika, također u katedrali, izrada velikog anđela iznad glavnoga portala isusovačke crkve i rad na ljetnikovcu obitelji Bosdari u Rijeci dubrovačkoj. Da su i dubrovačka vlada i Marino Groppelli bili obostrano zadovoljni suradnjom, svjedoči i nagrada od 200 dukata i zlatna medalja s likom sv. Vlaha, koju je dobio na odlasku iz Dubrovnika gdje je „imao zadovoljstvo što je imao sreću biti izabran od strane vlasti za arhitekta ove crkve“, na čemu se on zahvaljuje kao i za „sve druge zadaće kojima je bio počašćen.“ Nakon povratka iz Dubrovnika u Veneciju, Marino je dobivao prestižne narudžbe i poslove, kao naprimjer, za katedralu u Udinama ili za nekoliko kipova u vrtu palače ruskoga cara Petra Velikoga u Sankt Peterburgu. Do kraja je života ostao u vezi s Dubrovnikom, kao i njegovi sinovi koji su nastavili voditi očevu radionicu.