Alternativne biografije
Marko Bruerević
Galerija slika
Marc Bruère Desrivaux bio je pjesnik i diplomat. S ocem Renéom, francuskim konzulom, u Dubrovnik je došao kao dječak, gdje je stekao vrlo dobru naobrazbu. Bio je učenik poznatog pjesnika i latinista Đura Ferića, koji je poznatiji po latinskim nego hrvatskim stihovima. Pohađao je školu pijarista, a neko je vrijeme proveo u plemićkom konviktu u Ravenni. Pisao je na materinjem francuskom te latinskom i talijanskom jeziku, a vrlo brzo uspješno je ovladao i hrvatskim, na kojem je napisao svoja najbolja djela. U pisanju stihova učitelji su mu bili Đuro Hidža i Medo Pucić.
U francusku diplomatsku službu primljen je 1793. g. Sljedeće četiri godine proveo je u Travniku kao francuski konzularni agent. Po povratku u Dubrovnik, krajem 1797. g., prvo pomaže ocu, a zatim biva postavljen za vicekonzula i vicekomesara. Kao diplomat boravio je još u Skadru, ponovo kao privremeni konzul u Dubrovniku 1816. g. te u Parizu. Na putu za sirijski Tripolis, gdje je godine 1823. g. imenovan za konzula, razbolio se te je iskrcan na Cipru, gdje je i umro. Uz diplomatske poslove i politiku Bruerović se čitav život bavio književnim radom, a cjelokupno njegovo književno djelo vezano je uz Dubrovnik. U književnost ulazi kao pisac prigodnica, poslanica i pobožnih pjesama, uglavnom na talijanskom jeziku, da bi kasnije počeo pisati pretežito na hrvatskom. Njegove pjesme/poslanice slika su dubrovačkog života, prilika i običaja, a upućivao ih je svojim prijateljima i ženi. Pisao je kolende, koje su kao pjesnički oblik imale tradiciju u Dubrovniku, a pisale su se pod utjecajem talijanskog jezika. Autor je pokladnih pjesama Zvjezdoznanci, Čupe, Spravljenice te komedije Vjera iznenada, čiju radnju smješta u više slojeve dubrovačkog društva. Zapisivao je te na talijanski i francuski prevodio narodne pjesme, a prevodio je i Propercija, Katula i Marcijala, jednu Plautovu komediju te popularnu Hasanaginicu.
Djela su mu objavili Antun Kaznačić i Medo Pucić; potonji je objavio niz prigodnica, poslanica i kolendi u prvom književnom časopisu na hrvatskom jeziku u Dubrovniku – Dubrovnik cviet narodnog knjištva. Suvremenici su, predstavljajući ovog Francuza, koji se toliko udomaćio u Dubrovniku i izvrsno naučio hrvatski, isticali kako upravo on daje prednost narodnom, hrvatskom jeziku, dok se toliki “Slavjani” još uklanjaju i stječu slavu s latinskim, talijanskim, njemačkim ili francuskim jezikom. Stavljali su ga na čelo onih, koji će proslaviti narodni jezik i izvojevati pobjedu nad tuđinstvom pa su nerijetko isticali kako je on „zato bolji Dubrovčanin od mnogih koji su to rođenjem.“ Također su pohvalno pisali o njegovoj udomaćenosti u Dubrovniku i prihvaćanju domaće tradicije i običaja pa je jedan od njegovih učitelja Orsat Medo Pucić zapisao kako Bruerović živeći u Dubrovniku „…poprimi naše običaje i stade pisati naške pěsme, da nijedan Dubrovčanin nije mogao biti u tiem vanjskiem prigodama bolji Dubrovčanin nego što je bio taj Francez.“ Analizirajući njegove poslanice lako je uočiti utjecaj narodnog pjesništva na njegov lirski jezik. Ti utjecaji vidljivi su i u leksiku i u sintaksi, a koristi kao stihove i neke narodne poslovice: „Ono sinje more, grada bijeloga“, „Žalostna ti majka!“, „Znaj da svěstno ni koristno nije“, „Bolje ištuć dobro ostaviti“, „Tvérda ti je věra“, „Jednom gradi drugom razgradjuje“, „Tko ga pozna věrovat mu neće“, što je potvrda dobrog poznavanja jezika, domaćih prilika, povijesti i tradicije. Marko Bruerović je svojim djelovanjem vjerno oslikavao duh Dubrovnika toga vremena i najavio hrvatski nacionalni romantizam. Nakon što mu je umrla prva supruga, za koju se po tamošnjim običajima oženio u Travniku, u Dubrovniku se zaljubio i oženio svojom služavkom Marom, kojoj je tijekom cijelog života pisao ljubavne pjesme.