Mato Vodopić

Mato Vodopić, dubrovački biskup, teolog i književnik rodio se u obitelji pomorskog kapetana Nikole i majke Jele, rođene Maškarić. Umjesto pomorskog života dum Mato, kako su ga od milja zvali, odlučio se za svećenički poziv te je nakon studija bogoslovije u Zadru život provodio u župama, u kojima je bio neizmjerno poštovan, a more je ostalo njegova snažna i postojana inspiracija i tema.

U Konavlima, točnije, na Grudi proveo je dvanaest godina, a nakon toga dolazi u Gruž te 1822. g. postaje dubrovačkim biskupom kao prvi domaći sin nakon pada Dubrovačke Republike. Godine 1890. slavio je Zlatnu misu –  pedeset godina njegovog svećeništva. Umire 1893. g., nakon moždanog udara, a pokopan je u dubrovačkoj isusovačkoj crkvi. Danas je njegov grob u crkvi sv. Mihajla u Lapadu i on je jedan od onih koji su u sjeni grobnih čempresa na Mihajlu pronašli mir. Kad ga opisuje, povjesničar Josip Bersa ističe kako je iz njegove pojave izvirala takva moralna snaga, koja je ublažavala svaku suvišnu žestinu i gladila svaku hrapavost. Posjedovao je netaknutu svježinu duha, čistoću misli i zadivljujući spokoj u dočekivanju neizbježnih žalosti, jer je zarana naučio „da se teškoće ne lome vazda kao pogača“. Život u Konavlima, ljepota konavoskih običaja, tradicije i vjerovanja nadahnula ga je za Mariju Konavoku, priču iz konavoskog života u kojoj je opisao svakodnevni život ljudi vezanih uz zemlju, težak rad, ali i slavljenje blagdana, krštenja, svadbi.

Konavoske zdravice su oduvijek bile poznate te je tako jednu od njih Vodopić iskoristio za svoje djelo: „Objed dobar, sreća bolja, pošten domaćin, veseli mu prijatelji. Prijatelji dolazili, a domaćina u lijepom zdravlju vazda nahodili. A ovo krsno ime, koje junak slavi, da Bog da ga proslavio sa mirom božijim, sa časom dobrim; vazda mu junaku veselo dolazio, a u boljemu ostavljao za puno ljeta i veselih godina, ako Bog da. Zdravo, gospodine paroče, zdravo domaćine, zdravi domaćinovi prijatelji, i ja s vama!“ Njegova Tužna Jele, pripovijest o nesretnoj ženi, koja nakon što joj je more oduzelo dvojicu sinova, bolesna iščekuje povratak muža, u podnaslovu određena kao „Povijest gruška“, prožeta je kršćanskim duhom, autentičnom atmosferom Gruža i lokalnog govora, a u njoj je opisana velika tema europske književnosti – tema čekanja. Atribut “tužna” određuje osnovno raspoloženje ove prve realističke novele – tugu, samoću, tišinu i slutnju smrti. „Svaku povijest trebaje nekako zaglaviti, moja je zaglavljena sa žalosnom smrti Jelinom, i tamo preko smrti što ćeš veće tražiti?“ Pripovijest „uzetu iz istine“, Mato je napisao prema svjedočanstvima Jelina muža Joza Baldova i gruškog barkariola Miha, a služio se i arhivom gruško-lapadske župe u kojoj je službovao. Opisao je težak pomorski život koji je sudbinski povezan s morem, morem koje daje, ali i uzima. Kao književnik bio je usmjeren na malog čovjeka, njegovu sudbinu, težak život, strepnje, nade i očekivanja. Znao je živjeti i osjećati s ljudima, razumio je i poznavao njihove probleme, suosjećao s njima, divio se njihovoj snazi i upornosti u borbi s različitim nedaćama i doista o njemu možemo govoriti kao o “slikaru” dubrovačkog života.