Michelozzo Michelozzi

Nakon pada Carigrada pod Osmanlije 1453. godine, Dubrovčani su se pobojali za sigurnost svoga grada, koji je, istina, već imao izvrsne zidine, ali zbog pojave novih oružja i načina ratovanja, pomalo zastarjele. Kako su uvijek težili da za svoje potrebe angažiraju najbolje majstore do kojih su mogli doći, pozvali su u grad Michelozza di Bartolomea iz Firence, kako bi ojačao i osuvremenio gradske utvrde. Treba znati da je Michelozzo u to vrijeme već bio svojevrsna zvijezda među europskim projektantima i graditeljima – ne samo da je radio sa slavnim majstorima renesanse Ghibertijem i Donatellom, već je bio u posebnoj milosti Cosima Medicija starijeg, najmoćnijeg čovjeka Firence, koji ga je angažirao na mnogim svojim važnim projektima. Da su Dubrovčani bili svjesni Michelozzovih kvaliteta i ugleda,  dovoljno svjedoči činjenica da mu je bila ponuđena druga najveća plaća koju je ikad primio neki zaposlenik Dubrovačke Republike; 20 dukata mjesečno, odnosno 240 dukata godišnje, a  veću je imao jedino graditelj Onofrio della Cava.

Michelozzo je u Dubrovniku boravio kratko, između 1461. i 1464. g., a u svojstvu dubrovačkog vojnog inženjera bio je dužan nadgledati sve radove na utvrđivanju Grada i Republike, davati savjete, prijedloge, ocjene, izrađivati nacrte i projekte, donositi odluke prema vlastitom nahođenju i/ili izvršavati naloge dubrovačke vlade. Michelozzo se odmah prihvatio posla ojačavanja gradskih zidina prema kopnu pa je tijekom 1462. i 1463. g. intenzivno radio na tvrđavama Minčeti i Bokaru, a potom je oko godinu dana radio na unaprjeđenju obrane grada Stona i dao prijedlog za nadogradnju utvrde Sokol u Konavlima. Godine 1463. bavio se sjevernim potezom gradskih zidina, no izgleda da mu taj projekt nije bio prihvaćen, a iste se godine prihvatio rada na zapadnom potezu gradskih zidina, osobito rekonstrukcije kule Puncjela, kojoj je dodao natkriveni hodnik. Budući da se za vrijeme njegova boravka u Dubrovniku dogodila nesreća u kojoj je eksplozija baruta teško oštetila prema Onofrijevoj zamisli netom uređeni Knežev dvor, Michelozzo je dao prijedlog za njegovu obnovu.

No, iako je pred sobom imala projektanta jedne od najslavnijih talijanskih palača 15. st. (palazzo Medici Riccardi), dubrovačka vlada ipak nije ni raspravljala o njegovu prijedlogu (!), pa je Michelozzo, vjerojatno uvrijeđen, zauvijek napustio Dubrovnik. Takvom je raspletu zasigurno doprinijelo i činjenica da to nije bio prvi put da dubrovački naručitelji odbijaju prijedloge i projekte slavnog Firentinca. Njegov je doprinos izgradnji i poboljšanju dubrovačkog obrambenog sustava doista izniman. Naime, sredina 15. st. bila je prijelazno vrijeme, kada su posvuda željeli smanjiti visinu srednjovjekovnih kula i rušiti laganije fortifikacije, kako bi ih prilagodili vatrenom oružju i udarima projektila. Međutim, iako su pratili suvremene trendove u naoružanju i bili među prvima koji su nabavljali vatreno oružje, Dubrovčani su htjeli pronaći neko “srednje rješenje”, jer su znali da Turci nisu sasvim napustili ratovanje hladnim oružjem. Michelozzo se tu pokazao, ne samo kao prilagodljiv,  nego i kreativan projektant, koji je sredini u koju je došao pružio ono što joj treba;  sjedinio je oba načina ratovanja u jedan obrambeni mehanizam, koji je trebao jedinstveno funkcionirati.

On je sačuvao visoke i lijepe srednjovjekovne kule, koje su se i dalje nastavile rabiti, ali je njihovu obranu nadopunio tako, da je u donjemu dijelu zidina dodatno ojačao temeljnu strukturu. Na svim je razinama prostore kula povezao sa zidinama sustavom stubišta, čime je uz uobičajenu frontalnu obranu omogućio i obranu bokova i prizemne zone. Međutim, najveću je kreaciju upotrijebio u preoblikovanju tvrđave Minčete. Ovo impresivno utvrđenje smješteno je na spoju zapadnog i sjevernog dijela glavnog gradskog zida, što je ujedno i najviša gradska točka, ali i najviša tvrđava (25 m). Njezina je gradnja započela 1319. g. i izvorno je bila visoka četverouglasta kula s dvije platforme. Radi prilagođavanja ratovanju vatrenim oružjem, već je 1455. g. bila donesena odluka da se Minčeta preoblikuje i osuvremeni tako da se snizi i da ju se zaobli. Michelozzo je došavši u Dubrovnik zatekao neke radove na Minčeti te je razradio plan njezine rekonstrukcije kako bi se omogućila istodobna obrana od oba načina ratovanja (od hladnog i vatrenog oružja). On je udvostručio površinu gornje okrugle platforme (s 18 na 36 metara), kako bi se moglo smjestiti topništvo, a u unutrašnjosti tvrđave smjestio je zatvoreno predziđe na tri razine (tri unutarnja kata). Zatvoreno predziđe se sastoji od kružnog hodnika iz kojeg se zrakasto pružaju ljevkaste kazamate, koje su zamišljene tako da je u njima moguće stajati i odapinjati strijele, ali i pucati topom. Svaka je kazamata opskrbljena i dimnjakom za ventilaciju, kako bi se brže provjetravala nakon topovske paljbe. Originalnost ovoga rješenja nije samo u preklapanju različitih planova obrane, već posebno u ideji prstenastih hodnika s kazamatama, smještenih jedan iznad drugoga u unutrašnjosti tvrđave. Kao zanimljivost dodajmo da je Michelozzo takvo nešto na Minčeti primijenio čak dvadesetak godina ranije negoli je to napravljeno na tvrđavi u Ostiji kod Rima, koja se u literaturi najčešće smatra prvom kazamatnom utvrdom te vrste.