Ljepota lažnog sjaja
Izložba
"Ljepota lažnog sjaja" - izložba krivotvorenih umjetnina iz zbirke Muzeja policije

Izložbom krivotvorenih umjetnina pod nazivom “Ljepota lažnog sjaja“ iz Kriminalističke zbirke Muzeja policije želi se upozoriti na beskrupuloznost crnog tržišta koje u utrci za zaradom ne preže od prijevara dobronamjernih i neupućenih kupaca.

free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
Više
Dubrovnik, A Scarred City
„Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“

Izložba „Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“ otvorena je 1. listopada 2019. godine, povodom obilježavanja 28. obljetnice početka napada na Dubrovnik.

20 kn
L2 — Multifunkcionalna dvorana 2
Više
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu
Izložba
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn

Izložbom ‘Mirko Ilić – Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn’ kustosa Dejana Kršića i Marka Goluba, koja se otvara u Lazaretima 17. kolovoza 2019.

slobodan ulaz /free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
-
Više
Linđovi koncerti
Koncert
Linđov koncert

Od 25. kolovoza svakog utorka i petka u 21:30h možete uživati u koncertima Linđa u Lazaretima.

120 kn
L6 — Linđo
Više

Home

Alternativne biografije

Onofrio Della Cava

Onofrio di Giordano della Cava vjerojatno nikada nije mogao ni slutiti da će ga Dubrovčani i mnogi posjetitelji grada svakodnevno spominjati čak šest stoljeća nakon njegove smrti. Naime, i istočni i zapadni kraj glavne dubrovačke ulice Place (Straduna) obilježava po jedna renesansna “Onofrijeva” fontana pa je njegovo ime vjerojatno dnevno najviše spominjano osobno ime u Dubrovniku, jer osim za ukras grada i dovođenje vode, ove fontane služe i kao orijentir u prostoru, tj., kao mjesto sastanka i  dogovora.

Onofrio di Giordano della Cava vjerojatno nikada nije mogao ni slutiti da će ga Dubrovčani i mnogi posjetitelji grada svakodnevno spominjati čak šest stoljeća nakon njegove smrti. Naime, i istočni i zapadni kraj glavne dubrovačke ulice Place (Straduna) obilježava po jedna renesansna “Onofrijeva” fontana pa je njegovo ime vjerojatno dnevno najviše spominjano osobno ime u Dubrovniku, jer osim za ukras grada i dovođenje vode, ove fontane služe i kao orijentir u prostoru, tj., kao mjesto sastanka i  dogovora.

Povod dolasku ovoga očito sposobnog inženjera u Dubrovnik bila je najvjerojatnije jedna nesreća; u kolovozu 1435. godine izgorio je dio Kneževa dvora zajedno s oružarnicom koja se u njemu nalazila. Iako je dio Dvora ostao upotrebljiv, jer su u njemu nastavili djelovati neki od ureda, započela je akcija na uređenju glavne gradske palače i središta vlasti Dubrovačke Republike. Jedna senatska odluka iz svibnja 1436. g. ovlašćuje kneza da „s majstorima koji su stigli iz Apulije“ razgovaraju o nekim radovima koji bi se trebali izvesti. Svjedočanstvo o Onforijevu dolasku u Dubrovnik, kao i detaljan opis radova na dvoru, ostavio je očevidac tih događaja, humanist i profesor na dubrovačkoj školi Filip de Diversis, koji kazuje kako je „Andreucio de Bulbito iz Apulije koji je bio upravitelj poslova dubrovačkoga pučanina Jakova Kotruljevića (...) doveo meštra Onofrija Jordanovoga de la Cavu, najboljega graditelja (...).“ Ova su dvojica, očito čekajući dogovor oko radova na obnovi Kneževa dvora, s državom ugovorila gradnju vodovoda od izvora u selu Šumet do grada u duljini od skoro 12 kilometara, uz vrlo visoki honorar od 1 000 zlatnih dukata. Vodovod je trebao biti gotov do kraja listopada 1437. g., a nakon njegova dovršetka, 1438. g. izgrađena je i Velika fontana kraj Vrata od Pila. Riječ je o kružnom, ustvari, šesnaestostraničnom zdanju (rezervoaru), koje je pokriveno kupolom, sa stupovima i sa 16 mjesta za izljev vode, ukrašenih lisnatim maskeronima, na čemu je radilo više majstora, uključivši i Petra Martinovog iz Milana, a koji je napravio izvorni svod kupole (srušen u potresu 1667. g.) te humanista Ciriaca Pizzicollija iz Ancone, koji je sastavio natpis na spomen-ploči. Potom je Onofrio dogovorio i izradu Male fontane kraj gradskog zvonika, kao i izvedbu lijepih renesansnih kiparskih ukrasa, za što je angažiran već spomenuti Petar Martinov iz Milana.

Iako je dovođenje vode u grad bilo pravo postignuće, ne samo graditeljstva i kiparstva, nego i renesansne kulture življenja, Onofrijev je glavni angažman između 1438. i 1443. g. u Dubrovniku ipak bila obnova Kneževa dvora. Premda je Knežev dvor nakon Onofrijeva vremena više puta preinačen (1463. g. te nakon potresa 1520. i 1667. g.) pa se njegovi zahvati na Dvoru ne mogu danas tako lako uočiti, novija istraživanja pokazuju kako je ono što je Onofrio tada zamislio i izveo, u osnovi odredilo sve buduće zahvate na ovoj važnoj građevini. Za svoje je vrijeme Knežev dvor postao uzorno rješenje u tipološkom, funkcionalnom i reprezentativnom smislu, a to je bilo moguće, jer je Onofrio di Giordano della Cava bio vrstan inženjer, koji je očito dobro poznavao, ne samo dekorativni dio građevine, nego se posebno bavio i njezinom strukturom, konstrukcijom i organizacijom gradilišta. Čak je i nakon njegovoga odlaska iz Dubrovnika 1443. g. rad na Dvoru nastavljen prema njegovim planovima, ali je mnogo od izvedenog oštećeno u eksploziji barutane u Dvoru 1463. g.

Proučavanjem brojnih arhivskih dokumenata iz tog vremena, stječe se dojam kako gotovo da nije bilo dijela ove palače koju Onofrio nije “dodirnuo”, no, osim povećanja površine Dvora, možda je njegova najvažnija inovacija bila uređenje atrija. I u pogledu umjetničkog stila koji se na Dvoru pojavljuje – a to je rana renesansa s gotičkim elementima, Dvor je očito zamišljen kao simbol samosvijesti male slobodne Republike u humanističkom ozračju Dubrovnika sredine 15. st., jer je, kako ponovno kaže očevidac Filip De Diversis, „dubrovačka vlada odlučila da se ponovno sazida Dvor, još veličanstveniji no što je bio, ne štedeći troška (...) s tim da glavni graditelj bude meštar Onofrio Jordanov de la Cava iz napuljskoga kraja.“ Spomenimo i da je 1439. g. majstor Onofrio radio i na utvrdama grada Stona, koji je po važnosti i veličini bio drugi grad Dubrovačke Republike.

Nakon što se iz Dubrovnika 1443. g. Onofrio vratio u Napulj, bio je prema nalogu napuljskih kraljeva angažiran za uređenje Castel Nuova i za još neke druge gradnje. Dubrovčani su 1455. g. od napuljskog kralja Alfonsa Aragonskog bezuspješno tražili dopuštenje da Onofrija ponovno pozovu u Dubrovnik radi utvrđivanja grada. No, vrstan je inženjer poput Onofrija očito bio predragocjen napuljskim kraljevima pa Dubrovčanima to ovaj put nije pošlo za rukom. Tako se čovjek pod čijim je nadzorom uspješno „započela gradnja čudesne i veličanstvene i prekrasne palače nad trgom i na obali mora, sa stupovima i trijemovima na svim stranama, dostojne svakoga velikog vladara i da u njoj stanuju knezovi grada Dubrovnika“, više nije vratio u Dubrovnik, a daljnja mu sudbina u Napulju, bar zasad, nije poznata.

Tagovi