Ljepota lažnog sjaja
Izložba
"Ljepota lažnog sjaja" - izložba krivotvorenih umjetnina iz zbirke Muzeja policije

Izložbom krivotvorenih umjetnina pod nazivom “Ljepota lažnog sjaja“ iz Kriminalističke zbirke Muzeja policije želi se upozoriti na beskrupuloznost crnog tržišta koje u utrci za zaradom ne preže od prijevara dobronamjernih i neupućenih kupaca.

free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
Više
Dubrovnik, A Scarred City
„Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“

Izložba „Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“ otvorena je 1. listopada 2019. godine, povodom obilježavanja 28. obljetnice početka napada na Dubrovnik.

20 kn
L2 — Multifunkcionalna dvorana 2
Više
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu
Izložba
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn

Izložbom ‘Mirko Ilić – Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn’ kustosa Dejana Kršića i Marka Goluba, koja se otvara u Lazaretima 17. kolovoza 2019.

slobodan ulaz /free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
-
Više
Linđovi koncerti
Koncert
Linđov koncert

Od 25. kolovoza svakog utorka i petka u 21:30h možete uživati u koncertima Linđa u Lazaretima.

120 kn
L6 — Linđo
Više

Home

Alternativne biografije

Pasko Baburica

Kao pustolovno dijete siromašnih roditelja, Pasko Baburica ili po španjolski Pascual Baburizza Soletich već je u svojoj 17. godini imao dosta životnog iskustva. S rodnog otoka Koločepa otišao je kao trinaestogodišnjak u Trebinje, gdje je radio kao pomoćnik u trgovini mješovite robe, a kako je bio vrlo radišan i pun ambicija, sve je svoje slobodno vrijeme provodio uz knjige, učeći talijanski i njemački jezik.

Kao pustolovno dijete siromašnih roditelja, Pasko Baburica ili po španjolski Pascual Baburizza Soletich već je u svojoj 17. godini imao dosta životnog iskustva. S rodnog otoka Koločepa otišao je kao trinaestogodišnjak u Trebinje, gdje je radio kao pomoćnik u trgovini mješovite robe, a kako je bio vrlo radišan i pun ambicija, sve je svoje slobodno vrijeme provodio uz knjige, učeći talijanski i njemački jezik. Nakon četiri godine uputio se u Dubrovnik, gdje se zaposlio također kao trgovački pomoćnik, ali mu je nedugo zatim umro otac pa se vratio na Koločep. Sa 17 godina na nagovor jednoga rođaka zauvijek je napustio zavičaj 1892. g. i uputio se u novi život u Južnoj Americi. U gradu Iquique na sjeveru Čilea poslovnu je karijeru započeo ponovno kao trgovački pomoćnik, da bi s prvom ušteđevinom nakon nekoliko godina kupio trgovinu i osamostalio se. Već 1895. g. ušao je kao manji partner u jednu tvrtku u Tocopili i otada je pomalo postajao suvlasnik mnogih industrijskih, brodarskih i trgovačkih tvrtki.

Godine 1907. postao je suvlasnikom klaonice i vinarije otvorivši opskrbni centar sa stokom, stočnom hranom i kožama za potrebe rudarskih i salitrerskih tvrtki, a iduće se godine priključio proizvodnji salitre u pokrajini Tarapaca. Nakon sedam godina kupio je tada najznačajniju tvornicu salitre Progreso, što mu je stvorilo početni kapital najvećeg privatnog bogatstva Čilea prve polovice 20. st.. Šest godina kasnije s partnerima je kupio tvornicu salitre u okolici Antofagaste nazvavši je Baburizza, Lukinović y Cia, a nakon kupnje još nekoliko tvornica tvrtka je nazvana Compania salitrera Lastenia. Kada se ova kompanija 1923. g. udružila s kompanijom Lautaro, ime im je internacionalizirano u The Lautaro Nitrate Co. Ltd. Ubrzo nakon toga Pasko Baburica postao je najbogatiji salitreros na svijetu; od 16 čileanskih tvornica salitre, čak ih je 11 bilo u njegovom vlasništvu, a posjedovao je 30% ukupne nacionalne proizvodnje “bijeloga zlata” u Čileu. Veliki dio od 30 000 zaposlenih u njegovim tvrtkama bili su iseljenici iz naših krajeva.

Zvali su ga kralj salitre, ali kad je u prvoj polovici 20. st. kao poslovni vizionar naslutio krizu plasmana čileanske salitre, zbog jačanja proizvodnje umjetne salitre, oko 1930. g. reorganizirao je poslovanje. Novac je počeo ulagati u osiguravajuća društva i poljoprivredu te kupovati brodove i trgovati ugljenom i naftom. O njegovom utjecaju dovoljno govori činjenica da je bio najveći dioničar čileanske državne banke Banco nacional de Chile i suvlasnik Banco Yugoslavo koju je osnovao kako bi mogao samostalno raspolagati novcem. Zajedno s partnerima utemeljio je 1924. g. brodarsku tvrtku Jugoslavensko-amerikansku plovidbu, koja je pet godina kasnije udruživši se s drugim tvrtkama, prerasla u još veću tvrtku Jugoslavenski Lloyd. Od svojih prvih iseljeničkih početaka pomagao je, ne samo svoje sunarodnjake u Južnoj Americi, već i svoju novu domovinu Čile. Tako je, naprimjer, sudjelovao u akcijama izgradnje grada i luke u Antofagasti, želeći taj grad vidjeti kao buduću veliku luku na Pacifiku, a na srcu mu je bilo i utemeljenje poljoprivrednog instituta blizu Valparaísa, koji se i danas financira iz njegove zaklade i nosi ime El Instituto agricola Pascual Baburizza. I svoju je staru domovinu često i izdašno financijski pomagao, gradio javne zgrade i kulturne institucije u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu i Beogradu. Na rodnom otoku  pomogao je obnovu župne crkve, pomagao je izgraditi pristanište i čekaonicu, uredio park Ratac te osigurao sredstva za probijanje puta oko luke Donjeg Čela. Njegovom donacijom u Dubrovniku je 1929. g. temeljito obnovljen renesansni gradski zvonik, kojemu je prijetilo rušenje. Za takvu nesvakidašnju darežljivost zahvalni građani podigli su mu na zvoniku spomen-ploču, pa njegovo ime tako može vidjeti svatko tko prođe glavnom gradskom ulicom, a počast su mu bili iskazali i nekoliko godina ranije, kada je proglašen počasnim građaninom Dubrovnika.

Iako je od formalnog obrazovanja imao završena samo četiri razreda osnovne škole, njegova inteligencija i marljivost dovele su ga do statusa jednog od najbogatijih Hrvata svoga vremena. U poslovnim razmišljanjima bio je vizionar širokih pogleda, a poslove je sklapao mirno i s lakoćom. Među ljudima se pripovijedaju mnoge anegdote o njegovu bogatstvu; jedna od njih kazuje kako je jednom prigodom napisao ček od nevjerojatnih 4 milijuna funti. Kao osoba velike radne energije bio je gotovo opsesivno posvećen svome poslu, nije zasnovao vlastitu obitelji i usprkos iznimnome bogatstvu, živio je relativno jednostavno. Druga anegdota – ovoga puta ljubavna – govori kako je njegova jedina ljubav završila nesretno; preranom smrću voljene djevojke. Pasko Baburica navodno je doveo njezinu majku iz Antofagaste k sebi u Valparaíso, sagradio joj kuću i doživotno se za nju brinuo. Isto tako, supruzi svoga prvog poslodavca, koja je na njega snažno utjecala i poticala ga na učenje, navodno je sve do kraja života slao redovitu financijsku pomoć.

Tagovi