Pasko Miličević

Kao što je ime Nikole Božidarevića simbol dubrovačkog renesansnog slikarstva, tako je i ime Paskoja Mihova Miličevića simbol dubrovačkog renesansnog graditeljstva. Osim visokih dosega njihovih izvedenih djela i zajedničke epohe življenja, obojicu povezuje i činjenica da o njihovu podrijetlu i formativnim godinama ne znamo gotovo ništa. O važnosti Paska Miličevića za hrvatsku povijest umjetnosti dovoljno govori činjenica da je čak pola stoljeća (1466. – 1516.) bio službeni arhitekt Dubrovačke Republike i to upravo u epohi koja se naziva “zlatno doba Dubrovnika”. Tijekom svoje karijere nije bilo važnijega projekta u Republici u kojemu Pasko nije sudjelovao, a mnoge stvari koje je on zamislio i izveo, ne samo da i danas postoje, već su bitan dio slike grada.

Miličević je vjerojatno bio porijeklom iz Stona jer je u Stonu i na Pelješcu imao posjede. Iako za to nema izravnih dokaza, pretpostavlja se da je bio učenik slavnoga graditelja Michelozza Michelozzija za vrijeme njegova kratkotrajnog rada u službi Republike (1461. – 1464.). Prvi je pouzdani podatak o njemu odluka Senata iz travnja 1466. godine, iz koje se vidi da se država trudi oko izgradnje kuće na Pilama u kojoj će Miličević živjeti, dok je njegovo prvo pouzdano zabilježeno djelo ono iz 1470. g. Bio je to polukružni bastion oko kule sv. Luke sa sjeverne strane gradske luke. Još su dvije gradske tvrđave rađene prema njegovim zamislima; ona kod Mrtvoga zvona s južne strane zidina (1501. g.) i dogradnja kule od Mula koja je kasnije integrirana u kulu sv. Ivana s južne strane gradske luke (1503. g.). Prema njegovim nacrtima i uputama radio se i dio gradskog jarka na Pločama, građen je dio predziđa sjeverno od vrata od Pila i kameni most pred tim vratima te krunište kule Minčete.

Radio je i na popravku gradskog vodovoda, popravku pročelja palače Velikoga vijeća i Arsenala, izgradio je sakristiju dominikanske crkve. Radio je i čitav niz projekata za Ston; izdvojimo južno predziđe Stona s vanjskim vratima i mostom, lukobran i luku Maloga Stona, nadogradnju i ojačanje Velikoga kaštela i kule Podzvizd u Stonu. Paskova inženjerska sposobnost i inovativnost posebno je došla do izražaja kod njegova dva najpoznatija projekta; uređenje luke i izgradnje lukobrana Kaše pred gradskom lukom (započet 1484. g.) te izgradnja palače Sponza (započeta 1516. g.). Nakon što dubrovačka vlada nije bila zadovoljna prijedlozima drugih inženjera u vezi uređenja luke, odlučeno je da se prihvate Miličevićevi prijedlozi „koje su pohvalili svi pomorci.“ Lukobran Kaše posebno je djelo, ne samo po svojoj funkciji, nego i po, za našu sredinu, originalnoj zamisli i načinu gradnje, koji je uključivao polaganje velikih kamenih blokova u drvenim oplatama, “kašunima” u more, uz vezivanje posebnom smjesom. Osim dobivanja novog, od valova zaštićenog akvatorija unutar luke, gradnja Kaša povoljno je utjecala i na njezinu obranu jer je smanjena širina ulaza u luku, koji se time mogao lakše zaštititi lancem, koji je išao s jedne i s druge strane Kaša prema kopnu. K tome je Pasko uredio i tada nova Vrata od Ponte.

Projekt izgradnje palače Sponza (carinarnice) vjerojatno je najizrazitiji primjer mješovitog gotičko-renesansnog stila dubrovačke arhitekture. Uz Knežev dvor i palaču Velikoga vijeća, palača Sponza treća je velika i reprezentativna građevina javne namjene izgrađena u vremenu renesanse i u velikoj je mjeri do danas sačuvala svoj izvorni izgled. Pasko – koji nije doživio da palaču vidi dovršenom, projektom je obuhvatio nekoliko ranijih zdanja na tome mjestu, izgradio je rastvoreni trijem u prizemlju i prvom katu atrija te trijem na pročelju. Lijepo pročelje s renesansnim lukovima trijema i gotičkim prozorima prvoga kata podsjeća na pročelje u 19. stoljeću srušene palače Velikog vijeća. U klesanju dekoracija Sponze sudjelovalo je više istaknutih majstora kao što su braća Andrijići na pročelju, a Bertrand Gallicus u atriju. Naš Pasko nije samo gradio i učvršćivao utvrde, nego ih je i naoružavao. On se, naime, zajedno sa svojim sinovima bavio i lijevanjem topova i naoružanja. Uz to, o njegovom poduzetnom duhu možda najbolje govori poduhvat, koji je zajedno s jednim partnerom izveo između 1504. i 1511. g., kada je na izvoru Rijeke dubrovačke uredio mlinove i ljevaonicu bakra. Bio je to pravi tvornički pogon koji se sastojao od ukupno 12 zgrada (mlinova, stupa, radionica, vrtova), a otvaranje ove rafinerije bakra poticala je i dubrovačka vlada smatrajući da će time lakše doći do prerađenog bakra, umjesto da ga se šalje na obradu u inozemstvo. Nije poznato kako je Paskova rafinerija za preradu bakra poslovala, ali ju je 6 godina nakon njegove smrti od njegovih nasljednika preuzela država. Umro je u kolovozu 1516. g. i pokopan je u sakristiji dominikanske crkve, u čijoj je izgradnji sudjelovao te mu je ondje podignuta i spomen-ploča. Svojom je oporukom sastavljenom nekoliko dana prije smrti, između ostalog, imovinu razdijelio među svojom zakonitom i nezakonitom djecom koju je u oporuci i priznao.