Đuro Hidža

Sukobi velikih europskih sila s kraja 18. i početka 19 stoljeća, imali su svoj odjek i u Dubrovniku. I, premda su Dubrovčani nastojali sačuvati neutralnost, početkom 19. st. bojišnica se otvara i na njihovom području, što dovodi do ukinuća Republike 1808. godine. Konačno, odlukama Bečkog kongresa 1815. g. izgubila se svaka nada u njezinu restituciju. Premda je među dubrovačkom vlastelom još tijekom druge polovice 18. st. došlo do razlikovanja frankofilske i austrofilske struje, čak ni najzagriženiji frankofili, na koje djeluju kulturni utjecaji prosvjetiteljstva i enciklopedista te Francuska revolucija, nisu zastupali revolucionarne promjene. Može se reći da su samo željeli evoluciju dubrovačkog društva, koje je stoljećima ponavljalo svoj strogi aristokratsko-republikanski obrazac. Pad Republike teško je pogodio vlastelu, ali i dio građanskog sloja, koji nije htio tuđince u svom gradu. Jedan od njih bio je i Đuro Hidža (Higgia), dubrovački liječnik, pjesnik i prevoditelj.

Rođen je 1752. g. u građanskoj obitelji u Dubrovniku. Đurov otac Antun, koji se 1748. g. iz Konavala preselio u Dubrovnik, bio je član Bratstva sv. Lazara. Đurova majka bila je Marija Arboscelli, sestra pjesnika Didaka Dubravice. Đuro osnovno obrazovanje stječe u Dubrovniku, a nakon završene srednje škole kod dubrovačkih isusovaca, 1771. g. odlazi u Italiju, točnije, u Bolognu, na studij filozofije i medicine. Za vrijeme studija od Dubrovačke Republike prima državnu stipendiju, što ukazuje da je Republika nakon studija računala na darovitog studenta. Nakon završetka studija 1777. g., Hidža odlazi u Firencu, a potom u Napulj, kako bi obavljao svoju liječničku praksu.

Godine studiranja i liječničke prakse omogućile su mu susrete i poznanstva s uglednim talijanskim liječnicima onog vremena, ali i vrijeme za bavljenje književnošću, po kojoj će kasnije postati slavniji. Nakon povratka u rodni Dubrovnik, 1783. g. izabran je za gradskog liječnika. Već 1784. g. Republika ga privremeno šalje za liječnika bosanskom paši, a on, po staroj dubrovačkoj tradiciji, šalje Republici svoja izvješća, iz kojih je vidljivo raspoloženje naroda prema osmanskoj vlasti u Bosni. U svom nekrologu posvećenom Đuru Hidži ugledni Franjo Marija Appendini pohvalno govori o njegovih 50 godina liječničke prakse, kazujući kako je jednako liječio bogate i siromašne, vlastelu i pučane. Ipak, ono po čemu je Đuro Hidža ostao prepoznat u korpusu hrvatske književnosti jesu njegova pjesnička djela i prijevodi. I kod njega možemo prepoznati jednu bitnu konstantu u hrvatskoj književnosti, a to je dvojezičnost hrvatskog i latinskog izraza.

Premda postoje neke sačuvane latinske epistule još iz vremena studija, ozbiljnije bavljenje književnošću počinje tek nakon povrataka u Dubrovnik. Tamo je već postojao književni krug u kojem su bili neki njegovi prijatelji, pa je Đuro, vjerojatno potaknut njihovim primjerom, počeo ozbiljnije proučavati antičke pisce te talijanske i francuske klasike. Hidžinu ostavštinu možemo podijeliti na dva dijela; pjesništvo i prevodilaštvo. Pjesme je pisao na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Kao svjedoku vremena, njegove nam pjesme – naročito oštri epigrami – kazuju o događajima, stavovima i ponašanju njegovih suvremenika u teškim prevratnim vremenima. I sam je pokazivao otvoren otpor prema novoj vlasti, tako da mu je čak bilo zabranjeno potpisivati liječničke recepte, jer iz prkosa nije htio pokazati svoju doktorsku diplomu. Osobito je značajan njegov prevodilački rad svih Vergilijevih djela, cjelokupne Horacijeve lirike i gotovo cjelokupne Tibulove lirike. Umro je u Zatonu 1833. g., a njegovom smrću ugasila se dubrovačka loza Hidža.