Ivan Dživo Gundulić

Ivan Gundulić (Gundula i Gondola) rođen je 1589. godine u jednoj od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. U svom rodnom gradu, koji tijekom života nije napuštao, stekao je najbolje moguće obrazovanje. Bio je isusovački đak, a u dobi od tri godine otac je njegov odgoj predao trojici skrbnika. Dobio je nadimak Mačica (značenje: mačkica) zbog mirne i povučene naravi. Oženio se Nikom Sorkočević (Sorgo) s kojom je imao dvije kćeri i tri sina. Obje njegove kćeri postale su časne sestre; jedna franjevačkog, a druga benediktinskog reda. Umro je u 49. godini života u dobi kad se približio uvjetima da može postati knezom Dubrovačke Republike (navršenih 50 godina). Tijekom života obnašao je brojne dužnosti koje su prema pravilima ove male aristokratske republike obnašali svi predstavnici njegovog staleža (dva puta imenovan je knezom u Konavlima, bio je dubrovački senator, član Malog Vijeća). Pokopan je u grobnici ispred velikog oltara u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Njegov je književni rad počeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. Najčešći je stih Gundulićevih djela osmerac, a strofa katren, ali javljaju se i drugi oblici, primjerice, dvostruko rimovani dvanaesterac. Svojih ranih djela – mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja napisanih pod utjecajem dubrovačkih renesansnih književnika – odrekao se nazvavši ih „porodom od tmine“ te ih u tami ostavlja kako bi izašao na svjetlo kao „krstjanin spjevalac“. Upravo kao kršćanski pjesnik, pjesnik katoličke obnove, piše svoja tri najvažnija djela, koja su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, a ujedno se ubrajaju i u vrh europskog baroka. Riječ je o refleksivno-religioznoj poemi  Suze sina razmetnoga iz 1621. g., koja je tiskana u Veneciji godinu nakon, a pisana je po uzoru na talijansku književnost i biblijsko Evanđelje po Luki; alegorijskoj pastirskoj drami Dubravka iz 1628. g., koja veliča slobodu i slavu Dubrovnika i grandioznom baroknom epu Osman iz 1621. g., koji zbori o prolaznosti ovozemaljske slave i moći.

Ivan je  Gundulić još za života bio slavljen i poštovan kao književnik, a u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda dobio je status kanonskog pisca starije hrvatske književnosti. Povezivanje hrvatskog sjevera i juga najbolje se očituje na platnu slikara Vlaha Bukovca na svečanom zastoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tu je prikazana adoracija Dubrovnika i slavljenje Gundulića kao „kralja hrvatskog pjesništva“. Slika prikazuje sve značajnije predstavnike kulturnog i društvenog života te hrvatske preporoditelje na čelu s njihovim vođom Ljudevitom Gajem, kako se klanjaju Gunduliću, a Europa, prikazana u liku mlade djevojke, stavlja mu lovorov vijenac na glavu. U odavanju počasti Gunduliću, Gaja slijede autor stihova hrvatske himne Antun Mihanović, prvi hrvatski ban pučanin Ivan Mažuranić, pjesnik Petar Preradović, grof Janko Drašković, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u Hrvatskom saboru prvi progovorio hrvatskim jezikom te mnogi drugi. Ova Bukovčeva slika likovni je prikaz Zagreba kao novog kulturnog središta i baštini umjetničku i političku slavu Dubrovačke Republike.

Gundulićeva alegorijska pastorala Dubravka, smještena u idilične arkadijske prostore, himna je i slavljenje slobode kao “Božjeg dara” i vrijednosti. Ona je iznad svih drugih vrijednosti i zalog je sve slave i ugleda Dubrovnika. Završni stihovi koje je uglazbio Jakov Gotovac, izvode sa kao Himna slobodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara: „O liepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!“ Neka nam budu vječni podsjetnik.