Nikola Nalješković

Nikola Nalješković nadimka Živon, rodio se u Dubrovniku u pučkoj bogatoj trgovačkoj obitelji između 1505. i 1508. godine. Nakon što je kao mladić ostao bez oca, koji umire 1527. g. od kuge, preuzima brigu o obitelji, ali je neuspješan u trgovačkim poslovima, što ga dovodi do bankrota. Cijeli život borio se s novčanim problemima, a kasnije se bavio astronomijom i matematikom. Umro je krajem prosinca 1587. godine. Izvrstan je pjesnik i dramatičar u čijem se opusu nalaze brojni oprečni elementi; osjećajnost i racionalnost, tjelesnost i duhovnost, teme radosti i smrti. Dosad je Nalješković u povijesti hrvatske književnosti bio predstavljan kao marginalni autor u sjeni slavnijih suvremenika Držića i Vetranovića te ga tek novija recepcija doživljava kao značajnog renesansnog književnika.

Njegov pjesnički opus odlikuje žanrovsko bogatstvo – napisao je ljubavni kanconijer, maskerate (pokladne pjesme), poslanice, bogoljubne pjesme (koje je počeo pisati u zreloj dobi), pastirsku igru, mitološku igru, farsu, komediju te dramu s obilježjem plautovske eruditne komedije i rimskoga mima. Njegova dramska djela sadrže lascivnosti i vulgarnosti. Pjesni od maskerate sadrže dvanaest pokladnih pjesama. Svojim komedijama iz dubrovačkog života utro je put Marinu Držiću. Njegovih sedam nenaslovljenih scenskih djela, sastavljenih od prologa i jednog čina u stihovima, rukopisi označavaju kao komedije. Ljubavni  kanconijer naslovljen Pjesni ljuvene, tiskan u Zagrebu tek 1876. g., sadrži 180 pjesama i pjesnička je  povijest autorove ljubavi, u kojem se prepliću refleksivnost i melankolija, ljubavna bol i  pesimizam. Najplodniji je pisac poslanica u hrvatskoj renesansi.

Napisao je 37 epistula, koje upućuje obitelji i prijateljima od Zadra do Dubrovnika, posebno pjesnicima Petru Hektoroviću, Nikoli Dimitroviću, Mavru Vetranoviću, Dinku Ranjini, a svojim poslanicama obraćao se i knezovima te crkvenim i svjetovnim moćnicima. Poslanice su izvor različitih podataka o starim hrvatskim piscima, ukazuju nam na društveni život, prijateljstva, kontakte i komunikaciju među predstavnicima književnih krugova u renesansi (dubrovački, hvarski, korčulanski krug). Iz Nikolinih poslanica saznajemo tko su mu bili književni uzori, budući da odražavaju njegov ukus i svjetonazor. Putovao je po cijelom Sredozemlju, ali bez mnogo uspjeha u poslovima, tako da je 1538. g. bio prisiljen objaviti bankrot. Zato je iduću godinu proveo u zatvoru, a iz istog razloga napustila ga je i zaručnica Lukrecija Zuzorić, koja je prema nepotvrđenoj legendi  ravno iz svadbene povorke pobjegla u samostan.  Po izlasku iz zatvora obavljao je različite poslove u državnoj upravi, a dugo je vremena radio i kao geodet u Dubrovniku i okolici. Nakon 1550. g. oženio se svojom bliskom rođakinjom Nikom Nalješković, s kojom nije imao djece. Zahvaljujući mirazu dobivenom ženidbom, mogao se posvetiti astronomskim istraživanjima. Na poziv iz Rima dao je mišljenje o reformi kalendara,  koju je pripremao Grgur XIII. te je tako nastala njegova znanstvena rasprava Dialogo sopra la sfera del mondo iz 1579. g.