Miho Pracat

Miho Pracat rođen je oko 1522. g. na elafitskom otoku Lopudu, čiji su pomorski kapetani bili vlasnici četvrtine snažne dubrovačke trgovačke flote u 16. stoljeću (treće pomorske europske sile uz Veneciju i Genovu). Od ranog djetinjstva plovio je na brodu Sv. Katarina, postavši 1543. g. zapovjednikom, zamijenivši strica. Vlastitim je velikim galijunima Gospa od Šunja i Sv. Ivan Krstitelj, plovio i trgovao po zapadnom Sredozemlju. Doživjevši dva gusarska napada i dvije havarije na moru – zarobljavanje i oslobađanje uz otkupninu, napušta kapetansku službu te se trajno nastanjuje u Dubrovniku. Trgovina tkaninom, žitom, uljem, vunom, kožom i kolonijalnom robom, donijela mu je veliko bogatstvo.

Marljivim radom postao je centar dubrovačkog novčarstva, ugledna ličnost u europskim razmjerima. Bistri siromašni otočanin postaje bogat čovjek, gotovo, milijunaš novog doba. Dio je bogatstva oporučno namijenio u humanitarne svrhe, posebno za otkup robova, zarobljenih sunarodnjaka, a izdašno je darovao i svoju domovinu. Dva puta se ženio, nije imao djece, a druga mu je supruga Vica bila izvrsna poslovna suradnica. Umro je u Dubrovniku u dobi od oko 85 godina.

Da život na pučini nije u potpunosti jednoličan, dokazuju crtice iz njegova života. Miho je dvaput, legenda kaže, polazio na more i oba puta nastradao, ostavši gol i bos. Ojađen, zamijetio je zelenu guštericu, koja se dvaput pokušala popeti uza zid, oba puta pala, a treći se put sretno popela na vrh zida! Osokoljen ovim primjerom odlučio je naš Miho da i on iskuša sreću po treći put – iznova pođe u svijet i obogati se. Sredinom 16. st. Sredozemno je more postalo nemirno poprište sukoba Turske, Francuske i Španjolske, gdje je zavladala glad. Miho, željan zarade, usprkos svemu, na svojim je brodovima u Španjolsku donio puno žita i time je spasio zemlju od gladi. Car ga Karlo iz zahvalnosti prima u audijenciju, baš u času dok se brijao. Nudio mu je zlato, vlast i naslov. Miho sve odbije, jer bio je bogat, vladar svojih brodova, ponosni građanin dičnoga grada Dubrovnika!  Zato zatraži od cara bijeli ubrus vezan pod carsku bradu. Car mu dade ubrus, koji se, kažu, i danas čuva u župnom uredu na Lopudu, kao znak uspjeha ovog jakog i sposobnog pomorca.

Mudra je i Pracatu zahvalna Dubrovačka Republika dugo vijećala kako se odužiti velikom, plemenitom i uglednom građaninu pa je nakon nekoliko desetljeća odlučila podignuti mu spomenik u samom srcu vlasti; u atriju Kneževa dvora. Talijanski kipar Pier Paolo Jacometti iz Recanatija dovršio je brončano poprsje Miha Pracata 1638. g. To je jedini spomenik ikad podignut nekom dubrovačkom građaninu za vrijeme Republike, a zna se da Republika nije voljela nikakvo isticanje. Usidrimo biografiju stihovima Luka Paljetka: „ Bio je jedan čovjek i zvo se Miho Pracat, I u njega je bilo solada sve za bacat, Dubrovnik cijeli š njima mogo je potaracat. Spomenik su mu digli u Dvoru, znajte i vi: MICHAELI  PRAZATTO, BENEMERITO  CIVI!“