Alternativne biografije
Sekundo Gučetić
Galerija slika
Ako postoji umijeće kojim je Dubrovnik uspio sačuvati svoju stoljetnu neovisnost, to je zasigurno umijeće diplomacije. Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da je jedna malena država, jedan grad, uspio ne samo opstati na razmeđu Istoka i Zapada, nego ravnopravno ići u korak s ekonomskim i kulturnim središtima Europe – „u kršćanskom svijetu ne postoji bogatija zajednica“, svjedočili su neki hodočasnici. Dolaskom moćnog Osmanskog Carstva na granice Dubrovačke Republike u prvoj polovici 15. st., počinje prava diplomatska avantura, koja je trajala sve do pada Republike 1808. godine. Glavna misao vodilja dubrovačke diplomacije bila je sačuvati neutralnost. Dubrovčani su upornim diplomatskim nastojanjima uspijevali dokazati da je upravo njihova neutralnost ono od čega najviše koristi imaju svi – i doista, diskretno pružajući svakoj strani ono što joj je bilo od interesa, dobro procjenjujući snage u njihovim sukobima, dubrovačka diplomacija izvlačila je Republiku iz gotovo nemogućih situacija.
Od 15. stoljeća potpisuju bilateralne ugovore s Osmanskim Carstvom. Ugovori garantiraju siguran prolaz dubrovačkim trgovcima kroz osmanski teritorij te pravo na vojnu pomoć. Zauzvrat, obvezuju se donositi sultanu godišnji danak od 12 500 zlatnika (do kraja 17. stoljeća, a od početka 18. stoljeća, svake treće godine isti iznos). Republika bira ljude, poklisare harača, koji imaju zadaću godišnji danak nositi u Istanbul. Osim ovog, poklisari harača redovito su obavljali i precizno dogovorene diplomatske zadaće. Poklisari harača birani su isključivo iz redova vlastele, a Sekundo Gučetić (Gozze) bio je jedan od njih. Rodio se oko 1627. g. u Dubrovniku kao punokrvni dubrovački vlastelin. S dvadeset godina ulazi u Veliko vijeće. Nakon Velikog potresa 1667. g., u kojem je izgubio majku, brata i dvije sestre, istaknuo se za Republiku u najtežim vremenima. Mnogi su htjeli iskoristiti situaciju dok je Dubrovnik bio na koljenima, baš kao i Grujica Vuković, koji je pljačkao i ubijao duž granice Republike i kojeg su se Dubrovčani lukavo riješili. Sekundo Gučetić bio je tada zapovjednik vojske u Konavlima, kraju kojeg je Vuković pljačkao.
Ipak, najveće kušnje iskusio je kao poklisar harača u vrijeme Kare Mustafe-paše, velikog vezira u vrijeme sultana Mehmeda IV. Gučetić je 1678. g. bio izabran za poklisara harača, upravo u trenutku krize u osmansko-dubrovačkim odnosima, u kojima se Republici htjelo nametnuti nepravedno plaćanje jedne ogromne novčane odštete. Za vrijeme te krize svi su poklisari harača završili u tamnicama, a neki su čak tamo i izdahnuli. Prije nego je i sam tamo završio, pokušao je doista sve. Kao jedno od njegovih diplomatskih umijeća bila je sposobnost – plakanja. Činjenica je da su poklisari u preciznim instrukcijama Senata bili upućeni pred kim i uz koje riječi trebaju počet plakat, ali sposobnost Sekunda Gučetića doista je bila iznimna. Pred samim Karom Mustafom-pašom toliko je plakao, da je čak smočio svoje odijelo, a njegov zamjenik (ćehaja), nakon što se Gučetić po tko zna koji put htio sastati s njime, izjavio je: „Može, ali ako misli plakati neka mi ne dolazi!“ Plakao je i molio Gučetić i na drugim mjestima pa tako i na dvoru bosanskog beglerbega. U svim tim vapajima uvijek se moglo čuti isto: „Milost, jadni smo i siromašni i nemamo od čega skupit što se traži...“. Ipak, kad je završio u zatvoru i pod prijetnjom velikih muka pa i smrti, ostao je čvrst, tvrdoglavo odbijajući sve osmanske prijedloge, koji bi naštetili Republici. Konačno, kriza je završila tako da su Dubrovčani uspjeli smanjiti novčanu odštetu za gotovo trideset puta. Kari Mustafi-paši je nakon njegove neuspjele opsade Beča, po zapovjedi sultana, za kaznu godine 1683. odsječena glava.