Dinko Ranjina

Rođen u Dubrovniku u plemićkoj obitelji, Dinko je Ranjina u rodnom gradu stekao izvrsno obrazovanje, naučio talijanski jezik i upoznao se s talijanskim pjesništvom i klasičnim uzorima te tradicijom domaćeg petrarkizma, što se poslije odrazilo u njegovim stihovima. Kao mladić bio je neobuzdan i nemiran, kao uostalom i njegov pjesnički izraz kasnije, a njegovo se ime često spominjalo u kontekstu brojnih skandala i prekršaja. S navršenih 20 godina odlazi kod brata u Mesinu, gdje se bavi trgovinom. Njegov talijanski boravak obilježila je ljubav prema Latinki Liviji te bijeg od vjerovnika; u Firenci je postojala i tjeralica u kojoj se spominje da ga se smije i ubiti, bude li se opirao. Uz ovakav buran život, ipak se kretao i u krugu političke elite – zalazio je na dvor moćnog Cosima I. Medicija. Medici je Ranjinu primio u Red vitezova svetog Stjepana. Nakon povratka iz Italije, u Dubrovniku je obavljao niz odgovornih dužnosti, a sedam je puta bio knez Republike. Umro je u svom gradu 1607. g., a pokopan je u dominikanskom samostanu. Autor je pjesniče zbirke Pjesni razlike, kojom je nadmašio slavu prve generacije dubrovačkih petrarkista (Šiška Menčetića i Džore Držića) u koje se ugledao. Kanconijer je tiskan u Firenci 1563. g.  kad autor nije imao ni trideset godina. U ovoj pjesmarici su ljubavne, satiričke, bukoličke, religiozne i poučne pjesme, s lascivnim razbarušenim stihovima nemirnog i nesputanog pjesnika. U Italiji nije pisao samo na svom materinjem jeziku – iste godine kad i Pjesni razlike tiskano mu je 27 soneta na talijanskom jeziku u Firenci unutar antologije Rime scelte da diversi eccelenti autori. U kontekstu svoga vremena, a preuzimajući Tassov tekst, piše Ranjina pohvalu pjesništvu, koje određuje kao Božji dar i koje, prema tome, po svojoj naravi ima uzvišenu funkciju, ali i veliku društvenu moć. Usamljenost, čežnja za zavičajem i ljubav prema konkretnoj ženi Liviji, određuju poetski kontekst ovoga kanconijera. Njegove pjesme imaju moć spoznaje, one su izraz životnosti, pjesnikovog senzualizma i nisu samo poezija tijela, nego i odraz egzistencijalnih pitanja i nemira vremena u kojem je živio i stvarao. Svojim pjesmama Dinko najavljuje velike teme baroka; teme prolaznosti i smrti. U zrelim godinama u rodnom gradu zaboravljeni su njegovi mladenački grijesi te je bio slavljen i poštovan kao vrstan pjesnik, a kao plemić obavljao je političke i diplomatske dužnosti.