Nikola Božidarević

Nikola Božidarević jedan je od simbola dubrovačkog renesansnog slikarstva. Neki su ga nazvali „legendarnim autorom (...) koji je postao oznakom jednog cijelog razdoblja domaćeg slikarstva“, a i odavna pobuđuje pažnju znanstvenika. Iako je tome tako, u poznavanju njegova života i rada postoje mnoge nepoznanice. Bio je drugi sin slikara Božidara Vlatkovića podrijetlom iz sela Kručice u Dubrovačkome primorju, ali Nikolino mjesto rođenja nije pouzdano utvrđeno; moguće je da je to bio Kotor. Kao mladić je nakon samo 4 mjeseca naukovanja napustio slikara kod kojega je učio i 1477. godine otišao je u Italiju. Nije poznato ni gdje je nastavio školovanje niti gdje je boravio tijekom 17 godina koje je proveo u Italiji. Od ukupno 16 njegovih poznatih radova, izgubljeno ih je 10, ali o većini njih, srećom, postoje podaci u arhivskim dokumentima. Danas je sačuvano pet cjelovitih Božidarevićevih djela, od kojih čak tri čuvaju dubrovački dominikanci; triptih iz kapele obitelji Bundić, oltarna pala Gospina Navještenja kapetana Marka Kolendića, koja se izvorno nalazila na Lopudu i pala obitelji Đorđić (sacra conversazione).

U slikovitoj Gospinoj crkvi na Dančama, na bočnom oltaru, nalazi se triptih Bogorodice sa svecima, u franjevačkoj crkvi Gospe od Špilice na Lopudu, nalazi se triptih postolara Đura Božidarevića, a novija istraživanja pokazuju i da je doslikao stariju ikonu Bogorodice s djetetom iz crkve sv. Nikole na Prijekome, što bi bilo njegovo šesto sačuvano djelo. U Nikolinom umjetničkom djelovanju svakako treba istaknuti dvije presudne činjenice; da je rođen u umjetničkoj obitelji – njegov je otac bio učenik i suradnik Lovre Dobričevića i vjerojatno je radio pod njegovim utjecajem – te da je dugo godina proveo u Italiji gdje se, kod zasad nepoznatih umjetnika, školovao i formirao svoj vlastiti stil. Jedino se na osnovu njegova stila i može pretpostaviti gdje je u Italiji boravio i učio slikarstvo; po svemu sudeći bio je u Veneciji, Markama, Umbriji i Rimu. Ondje je sigurno vidio brojne umjetnike i slikarske škole, na osnovu čega je formirao spomenuti vlastiti stil, a uz to se u svom radu jednim dijelom naslanja i na lokalnu tradiciju. Sa svim se tim iskustvima vratio u Dubrovnik kao zrela osoba, dobivao je brojne narudžbe (jer jedno je vrijeme surađivao s ocem), radio i slikao za ugledne naručitelje. Zahvaljujući sretnom spoju svoga umjetničkog talenta i raznovrsnog iskustva stečenoga u Italiji, Nikola je preuzeo neke tipološke osobine ranijeg dubrovačkog slikarstva i u njega je unosio neke renesansne novine. S njegovih nas slika prati čitava galerija renesansnih dubrovačkih likova, fizionomije lica, bogate draperije, vladanje perspektivom... što sve govori u prilog njegovoj slikarskoj kvaliteti. Sudeći prema nekim narudžbama, Nikola je osim slikanja trebao izraditi, izrezbariti i pozlatiti okvire za neke slike koje je radio, pa se može pretpostaviti da je bio vješt i u tome poslu.

O njegovu se životu ipak zna dovoljno za zaključivanje kako je bio sposoban poslovni čovjek svog vremena i staleža; 1507. g. od općine je unajmio najgornji kat za stanovanje u jednoj kući na Placi (Stradunu), pored franjevačke crkve, gdje se pretpostavlja da je već imao radionicu. Poznato je da je u četrnaestogodišnjem razdoblju u svoju radionicu primao učenike za koje se brinuo, hranio ih i odijevao te ih podučavao umijeću slikanja. Vjerojatno se iz Italije vratio sa zbirkom medalja, crteža i antikviteta, jer se u dokumentu o pregledu njegove ostavštine iz siječnja 1518. g. otac i brat obraćaju sudu s molbom da se ispitaju svjedoci o raznim stvarima, novcu, zlatnim medaljama i slikama koje su, izgleda, nestale iz njegove radionice. Tom je prigodom među njegovim stvarima pronađen i crtež sv. Josipa, koji je vjerojatno bio predložak za oltarnu palu sv. Josipa u dubrovačkoj katedrali, čiju je izradu ugovorio nekoliko mjeseci ranije, ali ga je u tome pretekla smrt.

Uz neosporni primat među dubrovačkim slikarima renesansnoga razdoblja, kao dio životnosti njegova lika spomenimo da je očito bio i šaljivdžija jer je tijekom karnevala 1509. g. osuđen na (čak) tri mjeseca zatvora radi javnog pjevanja sablažnjivih pjesama.