Alternativne biografije
Vlaho Obuljen Slijepi
Galerija slika
U galeriju dubrovačkih osebujnih ličnosti spada lik slijepog uličnog pjevača, glumca-amatera, kolendara, uličnog trgovca. Osoba je to, naizgled, “marginalnog” dubrovačkog života, koja je itekako identifikacijski obilježila svoje vrijeme. Oskudni podaci o njegovu životu bilježe siromašno djetinjstvo uz majku malteškog podrijetla – pa su ga zvali i Vlaho Maltez, oca pomorca, dvije sestre i bolest tjemenice već u prvim mjesecima života, što je uslijed pogrešnog liječenja i neimaštine učinilo da je bio slijep do kraja života. Vlaho Obuljen svojom je biografijom višestruko obilježio svakodnevicu Dubrovnika kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Ubrajao se Vlaho Slijepi i u galeriju onodobnih “oriđinala” dubrovačkih; posebnih, neponovljivih, originalnih ljudi, što bili su zrcalna slika grada, njegov eho u mediteranskom, felinijevskom ozračju kulture življenja. A bio je i više od toga, o čemu govori Vlahov kolendarski trag i stihovi kolendi, koje su opstale do danas, a zabilježene su upravo prema njegovu kazivanju – kao duga tradicija čestitarske pjesme dubrovačkog božićnog vremena. „Glas sam imo manjifik (divan), a notu ne bi izgubio. Ostao sam bariton, zašto sam činio note od soprana što nijesu bile za mene.“, rekao je Vlaho o svom pjevanju, a s tom su se izjavom slagali i njegovi suvremenici. Čini nam se gledati Vlaha, kako pjeva zaustavljen i okružen razdraganim građanstvom; takt je davao tuckajući po kaldrmi štapom u lijevoj ruci, sjećaju ga se. Vlaho, međutim, nije samo reproducirao tradicijske folklorne kolende, on ih je i skladao.
Smatrali su ga stihotvorcem i „posljednjim dubrovačkim trovaturom“, koji je smislio mnogo ljubavnih pjesama. „Iglica i traka, konca i bumbaka!“ – tim je povikom Vlaho Slijepi, poznato lice s dubrovačkih ulica, trgovao utvrđenim itinererom. Nosio je sa sobom čitav dućan u dva ojača soklina (vrećice). Prodavao je konac, krunice, češljeve, kurđelice (uski ženski pojas), ukosnice i koralje. Kupac nije lako mogao prevariti slijepog trgovca; vješto je prepoznavao novac, znao je napipati točnu boju konca! Suvremenici su ga opisivali kao slijepog starca obrijana lica, srednjeg rasta te velike glave s puno kose i debelim obrvama. Bio je štedljiv, pomalo škrt „za ne spenđat solad“. Unatoč siromaštvu, volio je biti fino odjeven! Biološke datosti nisu ga spriječile u ljubavnim previranjima. Vlahove žene bile su Cvijeta, Lucija, Đive i Ane; prva Župka, druga Konavoka, a posljednje dvije Dubrovkinje. On je uz njih, kako će zapisati, bio martir (mučenik); često se tužio na bračne družice, no, iako je bio čestit i pobožan čovjek, javnost i kroničari opisat će ga kao goropadnog prema ženama – kažu da ih je morio glađu! “Kupio bi dva kila gera, pa bi isprigao plitičinu i zatvorio je pod ključ, a ženi bi dao geru za objed, geru za večeru” Vlaho Obuljen bio je i glumac.
Na sceni dubrovačkog Bundićevog (Bondino) teatra u travnju 1903. g., na premijernoj izvedbi Vojnovićevog Ekvinocija, igrao je sam sebe, jer se i pojavljuje u toj drami kao Vlaho Slijepi. Činjenica da je ušao u literaturu, a iz nje i na pozornicu, samo potvrđuje njegovu višestruku ulogu u onodobnom Dubrovniku. Na kraju još jedna o Vlahu Slijepom; kad je primio honorar od redatelja predstave– on je jedini bio honoriran od cijelog članstva – rekao mu je: „Gosparu Ile, falavam, a ja se nadam, da mi ovo neće bit ni prvi ni zadnji put. Ako vam ustreba, i ako mi date, da još štogod drugo predstavljam, osim sama sebe, da znate, da sam uvijek spravan.“