Orsat Medo Pucić

Medo Pucić (Pozza) dubrovački je vlastelin, književnik i političar,  jedan od najistaknutijih Dubrovčana svoga vremena i značajan hrvatski kulturni i književni djelatnik u preporodnom razdoblju i sredini 19. stoljeća. Rođen je 1821. u Dubrovniku, gdje je završio pučku školu, a školovanje nastavlja na području ondašnje Austrije. Studirao je u Veneciji na Učilištu svete Katarine, a potom  pravo u Padovi i Beču. Tijekom studija upoznao je talijanske preporoditelje i susreo se s nositeljima ideja o sveslavenstvu i nositeljima nacionalnih pokreta u drugim slavenskim zemljama u sastavu Habsburške Monarhije te je kasnije u svojim djelima zastupao ideje slavenskog zajedništva i kulturne, nacionalne i političke afirmacije, posebice južnoslavenskih zemalja. Pokopan je na starom obiteljskom groblju na Mihajlu 1882. g., a o ugledu i poštovanju koje je uživao među svojim suvremenicima najbolje govori podatak da je prigodom njegove smrti spjevano desetak prigodnih tužbalica. Svojim predanim radom na polju književnosti, povijesti i jezika Medo Pucić obogatio je dubrovačku i hrvatsku književnost, književnu povijest i historiografiju 19. st. i njegov plodan i raznorodan opus ima važno mjesto u korpusu hrvatske književnosti i kulturne povijesti.

Kao dubrovački student u Italiji zajedno s Ivanom Augustom Kaznačićem objavljuje seriju napisa ili eseja Studi sugli Slavi (Studije o Slavenima),  koja je izlazila u tršćanskom listu La Favilla (Iskra) od 1842. do 1844. g. U Beču 1844. g. objavljuje Slavjansku antologiju iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah, a posvećuje ju vojvodi Karlu Ludoviku Burbonskom (od 1846. do 1848. bio je komornik na njegovom dvoru). To je prva tiskana antologija starijeg dubrovačkog pjesništva. U Beču 1864. g. tiskana je Cvijeta, stihovana pripovijest u kojoj je tematizirao razdoblje propasti Dubrovačke Republike, koristeći se tipičnim romantičarskim zapletom. U Zadru 1856. g. objavio je prvu povijest Dubrovnika na hrvatskom jeziku – Povjestica Dubrovnika. Medo Pucić prvi je zaslužan za otkrivanje pokrajine Molise u kojoj žive moliški Hrvati. Godine 1856. u L'Osservatore Dalmato objelodanio je pisma Ivana de Rubertisa u kojima govori o hrvatskoj koloniji u srednjoj Italiji u kojoj su Hrvati, usprkos talijanskom okruženju, četiri stoljeća sačuvali svoj slavenski (hrvatski) identitet. Surađivao je u Zori dalmatinskoj, Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj, Glasniku dalmatinskom, Naše gore listu, sudjelovao je u pokretanju časopisa Dubrovnik cviet narodnog književstva/knjištva (1849. – 1852.) i Slovinac (Dubrovnik, 1878. – 1884.)

Kao pjesnik pisao je tipičnu romantičarsku poeziju, ugledajući se na narodni jezik i tradiciju. Medo Pucić je, po uzoru na svoje slavne sugrađane, bio vrhunski obrazovan intelektualac, koji je nakon školovanja proputovao cijelu Europu, „bio sad u Moskvi, sad u Firenci, sad u Parizu, sad u Napulju“, tečno je govorio latinski, a talijanskim i francuskim vladao je kao materinjim jezikom, „lijepo je razumijevao“ engleski i  njemački. Izuzetno je dobro poznavao književnost, filologiju, povijest, filozofiju i teologiju. Kao i ostale pripadnike njegove obitelji odlikovao ga je „plemićki ponos i čvrst karakter“. Sa svojim društvom, koje su uz književnike činili i drugi intelektualci toga doba, sastajao se u glasovitoj ljekarnici Rafa Šarića, a ta “špičarija” bila je središte dubrovačkog društvenog života. Bio je poznat i kao mecena. Zaslužan je za uspjeh glasovitog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca. Njegov talent otkrio je kad se Vlaho kao dvadesetogodišnji  mladić vratio iz Amerike u Cavtat, a Medo je – oduševljen njegovim platnom Turkinja – u Šarićevoj ljekarnici uzviknuo „Habemus pictorem!“ i to je izazvalo veliku pozornost. Pucićevim zalaganjem daroviti umjetnik nastavio je školovanje u Parizu.