Marin Držić

Komediograf Marin Držić, nećak pjesnika Džore Držića, rođen je (vjerojatno) 1508. g. u Dubrovniku u pučkoj trgovačkoj obitelji, koja je u prošlosti izgubila plemstvo i bankrotirala zbog duga “od pet tisuć dukata”. Imao je petero braće i šest sestara, a ne postoje pouzdani podaci o njegovom djetinjstvu, mladosti i školovanju u Dubrovniku. Nosio je nadimak Vidra prema istoimenoj inteligentnoj životinji. Godine 1526. postaje klerik (rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku), bio je i orguljaš u dubrovačkoj katedrali, a u tridesetim godinama dobiva stipendiju dubrovačke vlade te odlazi na školovanje u Italiju, točnije, u Sienu. Ipak, spomenuti dugovi nekako su mu neprestano bili za vratom. Držić je autor s vjerojatno najzagonetnijom biografijom u povijesti hrvatske književnosti; njegov život obilježavaju brojna protuslovlja i kontrasti. Pred kraj života pokušao je u Dubrovačkoj Republici izvesti državni udar uz pomoć talijanskog vojvode Cosima I. Medicija i njegovog sina Francesca. Tražio je sudjelovanje pučana u vlasti. U pismima talijanskom moćniku (čuvaju se u Državnom arhivu u Veneciji) dubrovačke je senatore nazvao “ludijem nakazama” nedostojnima vlasti. Kako Medici nije pokazao namjere sudjelovati u njegovim urotničkim nakanama, Marin se odlučio vratiti u Dubrovnik i na tom putu gubi mu se trag. Umro je tajanstvenom smrću u Veneciji 1567. godine. U  tom gradu 1551. g. tiskano je jedino, za Držićeva života objavljeno, djelo Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Na kulturnoj mapi Europe Dubrovnik je prepoznat upravo po Marinu Držiću, koji je uvelike utjecao na hrvatsku i europsku renesansu. Iako su Dubrovčani, baštineći od Dubrovačke Republike, neskloni podizanju spomenika u staroj gradskoj jezgri, kip Marina Držića, rad velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, postavili su u središtu grada uz gradsko kazalište, koje nosi i piščevo ime. Tu je i gradski trg Držićeva poljana i najmanji muzej u Dubrovniku – Dom Marina Držića, koji je zamišljen kao znanstveno-istraživački centar.

Držićeva najpoznatija djela nastaju u deset stvaralačkih godina u rodnom gradu, nakon povratka iz Siene gdje je studirao, ali nikad nije završio studij. Djela su mu izvodile skupine mladih plemića – jer, ženama je bilo zabranjeno glumiti, čija imena doznajemo preko prologa njegovih komedija; Pomet družina, Njarnjasi, Garzarija... Pisao je pjesme, pastorale, ali ipak je najznačajniji kao dramski pisac i komediograf. Veliki dio njegova opusa nije u cijelosti sačuvan, a njegove komedije govore o vječnim ljudskim preokupacijama: ljubavi, novcu, želji za užicima, o ljudskim manama i slabostima, sukobu starosti i mladosti te stvarnosti i iluzije, sukobu dobrote i iskrenosti s licemjerjem i zlom. Odabir tematike i stil kod čitatelja izazivaju smijeh, jer su njegovi likovi gotovo u potpunosti iskarikirani tipovi. Tako i komedija Dundo Maroje, izvedena 1551. g. u vijećnici Kneževa dvora – a to je ujedno i Marinovo najizvođenije i najprevođenije djelo – naglašava škrtost kao jedino određenje spomenutog dunda. Autor je izgubljene komedije Pomet (izvedena je 1548. g. ispred Kneževa dvora), pastoralne komedije Tirena, pokladne igre Novela od Stanca, rustikalno-mitološke drame u stihu Venera i Adon ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, pastoralno-rustikalne drame u prozi, sačuvane u fragmentima Džuho Kerpeta, komedije Skup, mitološke drame u prozi i stihu Grižula ili Plakir, komedije u prozi Tripče de Utolče (Mande), komedija u prozi Arkulin i Pjerin, koje su nepotpuno sačuvane. Pred kraj života napisao je i jedinu tragediju Hekuba, koja tematizira odnos države prema pojedinačnoj ljudskoj patnji. Zbog pastorale Tirena bio je optužen za plagijat, a branio ga je ugledni stariji sugrađanin i književnik Mavro Vetranović, dok je njegovo posljednje izvedeno djelo, spomenutu tragediju Hekuba, dubrovačka vlast dva puta zabranila (9. ožujka i 21. svibnja 1558., a izvedena je 29. siječnja 1559. g.). Kao razlog zabrane navedeno je da je predstava “uznemirujuća”. Po svom snažnom proverbijalnom stilu, Držić je blizak Danteu i Shakespeareu, a možemo reći da je potonji blizak Marinu, kako Vam drago!  „Rat poguba ljudske naravi.“, „Za česa su dukati nego da se ije, pije i trumpa.”, „Živi se čuju kadgodi, mrtvi nikada.“, „Amor nije amor, zlato je amor“ – samo su neki od citata koji njeguju određeni zajednički stil.

Ovaj je učenjak bez završena studija u Sieni 1541. g. izabran za rektora studentskog doma Casa della Sapienza, ali zbog svoje naravi dolazi u sukobe te 1542. g. postaje predmetom policijske istrage. Zapravo se radilo o tome da je Marin sudjelovao u kazališnoj predstavi u privatnoj kući sienskog plemića,  što je bilo zabranjeno. Morao je napustiti Italiju te se vratio u Dubrovnik, gdje u sljedećih deset godina nastaju, a i izvode se njegova najpoznatija djela.