Luka Sorkočević

Luca Antonio Sorgo pripadnik je jedne od najmoćnijih dubrovačkih plemićkih obitelji. Njegov je ogranak pripadao starom, “čistom” plemstvu, iz čijih su se redova birali najviši državni službenici.  S navršenih 18 godina Luka je izabran u Veliko vijeće, a među poslovima koje je morao sustavno izvršavati za Republiku, ističu se poslovi kneza Lopuda i Koločepa, posao nadzornika protiv krijumčarenja vina, nadzornika javnog kazališta te djevojačkog doma, posao čuvara pravde. U mladenačkim se danima najviše posvetio glazbi – svome prvom i pravom zvanju. Od 1756. – 1763. g. boravi na studiju u Rimu.

Nakon povratka u Dubrovnik, ponovno obavlja javne funkcije, što mu ne ostavlja dovoljno vremena za bavljenje glazbom. U dobi od 30 godina ženi se vlastelinkom iz roda Bonda. Sa svojom obitelji i bratom Mihom živio je u obiteljskoj palači sučelice katedrali (današnja Biskupska palača), s čijeg je prozora skočio 11. rujna, 1789., okončavši tako život. Posljedica je to bolesti bubrega i učestale depresije. Potkraj života godila mu je i odsutnost iz Dubrovnika, gdje su ga pritiskale razne nedaće, ponajviše nedostatak vremena i nerazumijevanje okoline za njegovo najvažnije zvanje. Unatoč samoubojstvu, pokopan je u franjevačkoj crkvi Male braće sa svim uobičajenim plemićkim počastima.

Dubrovački je Senat 1781. g. uputio Luku na bečki dvor kao poslanika, kako bi se učvrstili odnosi s novim vladarom Josipom II. Za vrijeme četveromjesečnog boravka u Beču, pomno je vodio dnevnik na talijanskom jeziku. Ondje se susretao s najuglednijim europskim ličnostima, ujedno i pokroviteljima umjetnosti. U to je vrijeme u Beču bio W. A. Mozart, ali Luka se najvjerojatnije s njime mimoišao, no upoznao je proslavljenog libretista Pietra  Metastasija i opernog reformatora Ch. W. Glucka, čija djela hvali. Naročito prisan odnos bio je onaj s J. Haydnom, koji mu je poklonio kopiju svojih šest gudačkih kvarteta.

Luka je u Dubrovnik donio dragocjena iskustva i muzikalije, koje se danas čuvaju u arhivu samostana Male braće. Autor je skladbi, koje se smatraju prvim simfonijskim djelima u povijesti hrvatske glazbe. Mnoge su sačuvane u Lukinim vježbenicama u kojima se, uz višeglasne fuge, nalaze i njegove simfonije, nastale u Dubrovniku te tijekom daljnjeg školovanja u Rimu kod Rinalda da Capue. Simfonije je Luka izvodio na privatnim koncertima u obiteljskoj palači i ladanjskim posjedima. Bio je glazbenik amater, čija se djela mogu ravnopravno uvrstiti među ostvarenja europskih suvremenika. Njegova glazbena kretanja najavila su bečki klasični stil.