Šišmundo Menčetić Vlahović

Šišmundo (Šiško) Menčetić Vlahović dubrovački je vlastelin iznimno razuzdane mladosti. Bio je sudionik brojnih izgreda na ulicama, napadao je i žene, zbog čega se njegovo ime često nalazilo u sudskim spisima dubrovačkog arhiva, a zbog svojih (ne)djela odgovarao je i na sudu. Nakon ženidbe u četrdesetoj godini, promijenio je svoje ponašanje te je kao plemić obnašao razne dužnosti u Dubrovačkoj Republici. Dva puta je bio izabran za kneza. Kao i njegova dva sina, umire u velikoj epidemiji kuge 1527. godine.

Uz svog mlađeg suvremenika i također petrarkističkog pjesnika i svećenika Džoru Držića ubraja se među najstarije poznate hrvatske pjesnike svjetovne tematike. Pored pjesama pisanih u duhu petrarkizma, nalaze se i one s elementima srednjovjekovne poezije, gdje je vidljiv i utjecaj provansalskih trubadura te njemačkih minezengera. U pjesmama ljubavne tematike Menčetić opisuje svoju dragu, opjevava sreću ljubavnikovih uslišanih želja i čest je akrostih s imenima žena, kojima su pjesme posvećene. U ovom velikom pjesničkom opusu postoji i nekoliko satiričnih te moralno-refleksivnih pjesama. U neljubavnom dijelu kanconijera okreće se duhovnom; 11 je pjesama s religioznim motivima posvećeno Isusu i jedna je pjesma posvećena Bogorodici – Uzmožna gospođe, tko milos ku žudi. Utjecaj slavnog Petrarce ovdje je očit.

U pojedinim svojim pjesmama Šišmundo je opjevavao neke univerzalne teme (siromaštvo – bogatstvo, ljubav – mržnju). Većina pjesama su dijaloške i apelativne. Piše i duže pjesme s narativnim elementima, njegov pjesnički lirski subjekt karakterizira senzualnost. Neposredan, živ, lascivan i erotiziran izraz uz naglašenu temu uzvraćene ljubavi razlikuje ga od ostalih petrarkističkih pjesnika. Iako je kao i svi petrarkisti slavio ideal ženske ljepote, pisao je i satirične pjesme u koje se ubrajaju i mizogine pjesme s elementima rezignacije, kao primjerice pjesma Mrzim na žene. Njegova najpoznatija pjesma ispjevana u dvanaesteračkim distisima – Blaženi čas i hip, zapravo je prepjev ili parafraza Petrarkina LXI. soneta (Blažen bio dan, mjesec i doba)  i tu se naglašenom senzualnošću udaljuje od svog pjesničkog uzora, njegov elegični ton mijenja se u ditirampski, a u središte stavlja erotski doživljaj voljene osobe. Najzastupljeniji je pjesnik u Ranjininu zborniku, u kojem se nalazi preko pet stotina Menčetićevih pjesama.