Alternativne biografije
Ivo Vojnović
Galerija slika
Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Školovao se u rodnom gradu te u Splitu, a potom i u Zagrebu, gdje je završio studij prava. Posvećen kazalištu, bio je dramaturg u HNK u Zagrebu do 1911. g., a nakon toga je živio kao profesionalni književnik te je u potrazi za poslom putovao u Italiju, Prag, Budimpeštu i Beograd. U Dubrovniku ga je u srpnju 1914. g. austrougarska vlast optužila za veleizdaju te je uhićen i zatvoren u Šibeniku do 1915. g., odakle je zbog bolesti prebačen u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagrebu. Umire gotovo slijep u Beogradu 1929. g., a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku kad je „sav grad bio u dubokoj crnini“, a u tužnoj povorci prema Mihajlu bili su „kraljev i vladin izaslanik te veliko mnoštvo građanstva uz predstavnike svih vojnih i civilnih vlasti.“
Najznačajniji je pisac (lirik, pripovjedač i dramatičar) razdoblja hrvatske moderne i posljednji u nizu od trojice velikih dubrovačkih književnika, dakle, uz Marina Držića i Ivana Gundulića. Najpoznatiji je po svom djelu Dubrovačka trilogija, koja zahvaća cijelo jedno stoljeće, a kojim je na pozornici povijesti prikazao propast Dubrovačke Republike te, za njega kao pripadnika vlastele, nikad preželjeni gubitak slobode i nestajanje jednog svijeta. Taj “suton” nekadašnje slave naš još uvijek slavni Ivo prati kroz tri jednočinke – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, kako ih naziva u posveti ocu – od ulaska Francuza u Grad (Allons enfants!), preko komornog drugog dijela u kući Mare Beneša i intimne drame njezine najmlađe kćeri Pavle (Suton), sve do trećeg dijela (Na taraci), koji se zbiva u poslijepodnevnim i predvečernjim satima jednog dana 1900. godine, kad dolaze oni „koji su sve zaboravili“. Smatra ga se začetnikom moderne hrvatske drame.
U književnosti se javlja 1880. g., kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vienac, objavljuje pripovijetku Geranium, koju je potpisao pseudonimom Sergej. P. Dubok i slojevit Vojnovićev odnos s rodnim gradom, gradom njegovih nadahnuća, iznjedrio je najvrjedniji dio njegova opusa. Vojnovićeve drame dijele se na tri tematska kruga: drame iz dubrovačkog života (Ekvinocij, Dubrovačka trilogija, Maškarate ispod kuplja), drame kozmopolitskog karktera (Psyche, Gospođa sa suncokretom) i drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencionalnom notom (Smrt majke Jugovića, Lazarovo vaskrsenje, Prolog nenapisane drame). Tu je i pjesnička zbirka Lapadski soneti, koja pjesnički uokviruje njegovo središnje djelo – Trilogiju. Prigodom jednog svog posjeta Gradu, veliki je Augustin Tin Ujević zapisao: „Dubrovnik grad pjesnika, rođen s Marinom Držićem, slavu dosegao s Ivanom Gundulićem, a umro s Ivom Vojnovićem.“
Umjetnički je djelovao više od pola stoljeća, dopisivao se s brojnim osobama iz književno-kulturnog kruga te s članovima svoje obitelji. Pronađeno je preko 2 000 njegovih pisama, preciznije 2 356, što je jedinstveni primjer u korpusu hrvatske književnosti. Pisma su pronađena kod privatnih vlasnika, u arhivima, zakladama i kazališnim pismohranama od Dubrovnika i Zagreba do Beograda, Novog Sada, Zadra, Šibenika, Splita, Križevaca i Bjelovara te Praga i Nice. Od obitelji najviše je pisama upućeno njegovoj majci uz koju je bio posebno vezan – bila je središte njegova svijet, te bratu Luju. Ta nam pisma otkrivaju Vojnovićev intimni svijet, njegovu ljudskost i toplinu. No, otkrivaju nam i animozitete među velikim imenima: „Čujem da je onaj gnusni Krleža napisao opet užasnu svinjariju protiv mene. Jedi se da sam živ! “, piše tako Ivo u pismu Luju Vojnoviću, upućenom iz Dubrovnika 7. srpnja 1925. godine.