Ljepota lažnog sjaja
Izložba
"Ljepota lažnog sjaja" - izložba krivotvorenih umjetnina iz zbirke Muzeja policije

Izložbom krivotvorenih umjetnina pod nazivom “Ljepota lažnog sjaja“ iz Kriminalističke zbirke Muzeja policije želi se upozoriti na beskrupuloznost crnog tržišta koje u utrci za zaradom ne preže od prijevara dobronamjernih i neupućenih kupaca.

free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
Više
Dubrovnik, A Scarred City
„Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“

Otvaranje izložbe „Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“ održat će se 1. listopada 2019. godine u 20.00 sati u 2. lađi obnovljenog kompleksa Lazareti, povodom obilježavanja 28. obljetnice početka napada na Dubrovnik.

free entrance
L2 — Multifunkcionalna dvorana 2
-
Više
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu
Izložba
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn

Izložbom ‘Mirko Ilić – Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn’ kustosa Dejana Kršića i Marka Goluba, koja se otvara u Lazaretima 17. kolovoza 2019.

slobodan ulaz /free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
-
Više
Linđovi koncerti
Koncert
Linđov koncert

Od 25. kolovoza svakog utorka i petka u 21:30h možete uživati u koncertima Linđa u Lazaretima.

120 kn
L6 — Linđo
Više

Home

Alternativne biografije

Baltazar Bogišić

Pravnik, polihistor, etnograf, povjesničar i kolekcionar Baltazar Baldo Bogišić spada među naše najznamenitije znanstvenike 19. stoljeća i jedan je od najvažnijih hrvatskih pravnika uopće. Bio je čovjek neobično široke erudicije i vrlo širokog kruga interesa, zbog čega su ga neki zvali “knez znanja”. U karijeri je, između ostalog, bio bečki dvorski bibliotekar, ruski sveučilišni profesor, crnogorski ministar pravosuđa, jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i član više drugih akademija i europskih učenih društava. Živio je po svjetskim metropolama, ponajviše u Parizu, gdje je bio i član francuske Akademije,  kao prvi našijenac nakon Ruđera Boškovića. A kao Ruđer bio je i svjetski čovjek. Rođen je u Cavtatu u uglednoj obitelji koja je imala razgranate trgovačke i pomorske poslove, a odmalena je pokazivao izrazitu radoznalost i sklonost znanosti i učenju. Osim osnovne škole u rodnom je mjestu već u 13. godini završio i privatnu pomorsku školu, a potom i privatnu školu u kojoj su se predavali predmeti tadašnje niže gimnazije.

Njegov se otac protivio sinovljevu daljnjem obrazovanju, smatrajući kako je njegov Baldo predodređen za nasljednika obitelji te se bojao da bi mogao napustiti Cavtat ako nastavi s višim školovanjem. No, poslije iznenadne smrti oca, Baltazar je ipak nastavio školovanje u Veneciji i potom na pravnom fakultetu u Beču (1859. g.). Za vrijeme studija u Beču pohađao je predavanja iz prava, filozofije, povijesti i jezikoslovlja na sveučilištima u Berlinu, Parizu, Münchenu, Giessenu i Heidelbergu. U Giessenu je 1862. g. promoviran u doktora filozofije, a iduće je godine postavljen za bibliotekara u slavenskom odjelu bečke carske Dvorske knjižnice. Tu je proširio znanja o slavenskoj povijesti, jezicima i kulturi te se počeo zanimati za pravne običaje u južnih Slavena, a potom je 1865. g. promaknut u doktora pravnih znanosti. Kao bibliotekar Dvorske knjižnice upoznao se s mnogim slavenskim učenjacima i književnicima te je postao pristaša slavenofilskih ideja. Nakon dvogodišnje službe pri bečkom vojnom ministarstvu, krajem 1869. g. prihvatio je poziv sveučilišta u Odesi, koje ga je izabralo za redovitog profesora poredbene povijesti prava slavenskih naroda. Na prijedlog crnogorskog kneza Nikole Petrovića-Njegoša (vladao 1860. – 1918.), ruski je car Aleksandar II. povjerio Baltazaru izradu građanskog zakonika Crne Gore, istodobno mu dodijelivši naslov pravnog savjetnika ruske vlade. Idućih se 15 godina, ustvari, bavio proučavanjem, pripremanjem i pisanjem tog zakonika, zbog čega se, zahvaljujući dobivenoj stipendiji, potpuno osamostalio u radu i nastanio u Parizu.

Zakonik je nakon dugogodišnjih priprema i triju čitanja javno proglašen ukazom i stupio je na snagu u srpnju 1888. g., a Baltazar je potom dobio zasluženo umirovljenje. Posvetio se dovršetku davno započetih radova, novim znanstvenim istraživanjima, prikupljanju arhivske građe i stručnim putovanjima. No, zbog upornih molbi kneza Nikole prihvatio se položaja crnogorskog ministra pravosuđa kako bi provedbu Zakonika mogao nadgledati i u praksi. To je rezultiralo nekim dopunama i poboljšanjima izvorne verzije te drugim izdanjem, koje je objavljeno 1898. g., nakon čega je definitivno otišao u mirovinu i ponovno se posvetio isključivo znanstvenom radu. Umro je iznenada u Rijeci, gdje je bio na proputovanju iz Pariza preko Beča u rodni Cavtat, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Cavtatu. Naslijedila ga je njegova jedina sestra Marija Bogišić-Pohl (1837. – 1920.), koja je ostatak života posvetila osnivanju njegove zbirke (otvorena 1912. g.) i čuvanju uspomene na slavnog brata. Uz knjižnicu od oko 15 000 knjiga i grafičku zbirku od preko 8 000 komada, njegova korespondencija obuhvaća više od 10 000 pisama koja su mu upućena od preko 1 000 osoba, društava ili ustanova s kojima je surađivao ili prijateljevao. Na cavtatskoj rivi postavljen mu je 1914. g. spomenik koji je izradio kipar Petar Pallavicini (1886. – 1958.), a muzej je od 1958. g. smješten u renesansnu zgradu Kneževa dvora u Cavtatu.

Bogišićeva cjelokupna znanstvena djelatnost doista je opsežna i raznovrsna, a u međunarodnim je okvirima najpoznatiji njegov rad na izradi spomenutog Zakonika. Naime, Baltazar je smatrao da se moderno pisanje zakona mora osnivati na tradicionalnom, u narodu ukorijenjenom pravnom shvaćanju i nije prihvaćao slijepo držanje načela rimskog prava. Stoga je to metodološko načelo primijenio na crnogorski Zakonik te je u njemu tada živo narodno pravo pretočio u zakonske odredbe, nastojeći da one odražavaju suvremene potrebe i posebnosti naroda. Na taj je način ozakonio patrijarhalne uredbe crnogorskog rodovsko-plemenskog poretka, a budući da je takva vrsta kodifikacije narodnog prava bila novost, njegov je Zakonik na sebe svratio opću pozornost znanstvenika i pravnika. Preveden je na francuski, njemački, ruski, španjolski i talijanski jezik, a konzultirali su ga čak i stručnjaci iz Japana. Sam je Baltazar objavio članak u kojemu objašnjava svoj način rada prilikom skupljanja i kodificiranja narodnoga prava u Zakoniku. Treba spomenuti da je Baltazar Bogišić, između ostalog, ekstenzivno putovao prikupljajući pravne običaje, a i prvi je kod nas zamislio anketu od 352 pitanja (tzv. Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji živu u narodu, 1867. g.) koje je razaslao po svim južnoslavenskim zemljama kako bi dobio tražene podatke. Tako je, na primjer, jednu latinsku pravnu izreku preveo narodnom poslovicom: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.“

Tagovi