Ljepota lažnog sjaja
Izložba
"Ljepota lažnog sjaja" - izložba krivotvorenih umjetnina iz zbirke Muzeja policije

Izložbom krivotvorenih umjetnina pod nazivom “Ljepota lažnog sjaja“ iz Kriminalističke zbirke Muzeja policije želi se upozoriti na beskrupuloznost crnog tržišta koje u utrci za zaradom ne preže od prijevara dobronamjernih i neupućenih kupaca.

free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
Više
Dubrovnik, A Scarred City
„Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“

Otvaranje izložbe „Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.“ održat će se 1. listopada 2019. godine u 20.00 sati u 2. lađi obnovljenog kompleksa Lazareti, povodom obilježavanja 28. obljetnice početka napada na Dubrovnik.

free entrance
L2 — Multifunkcionalna dvorana 2
-
Više
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu
Izložba
Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn

Izložbom ‘Mirko Ilić – Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija i dizajn’ kustosa Dejana Kršića i Marka Goluba, koja se otvara u Lazaretima 17. kolovoza 2019.

slobodan ulaz /free entrance
L4 — Multifunkcionalna dvorana 4
-
Više
Linđovi koncerti
Koncert
Linđov koncert

Od 25. kolovoza svakog utorka i petka u 21:30h možete uživati u koncertima Linđa u Lazaretima.

120 kn
L6 — Linđo
Više

Home

Alternativne biografije

Antun Sorkočević

Antun je ostao jedini sin Luke Sorkočevića, prvog hrvatskog simfoničara. Mjesec dana nakon tragične očeve smrti 1789. g., stric Miho, od tada i njegov skrbnik, šalje ga na školovanje u Rim. Godine 1794. ulazi u Veliko vijeće i prihvaća državničke dužnosti u Dubrovniku.

Uz rod Sorgo, podrijetlom iz Albanije, vezana je legenda. Prezime je zapravo prijevod talijanskog pojma za žitaricu sijerak, kojom je obitelj u 13. stoljeću spasila Republiku od gladi, poklonivši joj veću količinu žita. Podatak potječe od splitskog liječnika i glazbenika Julija Bajamontija, obiteljskog prijatelja, u kojemu je Antun pronašao duhovnog oca. Nedugo nakon Lukine smrti, dakle, Antunovog biološkog oca, Bajamonti je svoj zapis o obitelji Sorgo poslao Antunu u Rim, kako bi ga podsjetio na slavne pretke. No, krenimo otpočetka. Pet godina prije Antunovog rođenja njegovi su roditelji dobili prvog sina, također Antuna, koji je umro s nepunih godinu dana. Tako je Antun ostao jedini sin Luke Sorkočevića, prvog hrvatskog simfoničara. Mjesec dana nakon tragične očeve smrti 1789. g., stric Miho, od tada i njegov skrbnik, šalje ga na školovanje u Rim.

Godine 1794. ulazi u Veliko vijeće i prihvaća državničke dužnosti u Dubrovniku. Od djetinjstva se kontinuirano bavi i glazbom. U dobi od 25 godina ostaje bez strica Miha, nešto kasnije i bez glazbenog mentora Bajamontija te se vraća u Rim, odakle često putuje u obližnje europske gradove. Povremeno dolazi u rodni kraj, gdje se kao prosvjetitelj i enciklopedist okreće francuskoj struji. Po odlasku u Pariz intenzivno se dopisuje s prijateljima i rodbinom, izvještavajući ih o tamošnjim kulturnim zbivanjima, spominjući dvaput i audijencije kod Napoleona. Kao književnik i povjesničar objavljuje tekstove na francuskom jeziku, često se referirajući na Dubrovnik i Dubrovčane. Godine 1810. u Dubrovniku rasprodaje sva svoja imanja, iz izvanbračne veze dvije godine kasnije dobiva kćer Mariju. Godine 1820. u Veneciji se ženi bogatom talijanskom udovicom nizozemskog podrijetla, nakon čega se trajno nastanjuje u Parizu sve do smrti.

Antun se intenzivno družio s vršnjacima i istomišljenicima. Važan uzor mu je bratić i prosvjetitelj Tomo Bassegli. U bliskom prijateljskom odnosu bio je i s Marcom Bruèreom, sinom francuskog poslanika u Dubrovniku, s kojim se nastavio družiti i nakon odlaska u Pariz. O glazbi se, uz Bajamontija, savjetovao s putopiscem Pavlom Gozzeom, čiji je bogat katalog nota sačuvan u knjižnici samostana Male braće uz Antunova djela i djela oca mu Luke. Ovaj se kružok – kojemu je pripadao i nešto stariji Nikola Pozza-Sorgo sa svojom suprugom Jelenom Ranjina, jednom od prvih hrvatskih skladateljica – često okupljao u obiteljskoj palači Sorgovih. Organizirali su se književno-glazbeni saloni, gdje se muziciralo u prijateljskom krugu i raspravljalo o aktualnim revolucionarnim zbivanjima. Uobičajeno za glazbenike i humanistički obrazovane ljude njegova doba, Antun je bio nemirna duha i često je putovao. Među njegovim komornim i vokalnim djelima, nalazi se i sonata za glasovir četveroručno – prva takva u povijesti hrvatske glazbe. Za života mu je u jednoj francuskoj zbirci tiskano djelo La preghiera (Molitva) za glas i klavir. U stihovima je Antunove glazbene talente ovjekovječio pjesnik Urban Appendini: „Katkad je u stanju da izmami iz očiju tople suze i da tigrove pretvori u nježne golubice.“

Pad Dubrovačke Republike Antuna je zatekao u Parizu kao njezinog posljednjeg poslanika, koji je tamo otišao 1806. g. na vlastiti trošak, s obzirom da je Republika već bila osiromašena, a on dovoljno bogat da se sam uzdržava. Po uzoru na strica Miha, učlanio se u tamošnju novoosnovanu Keltsku akademiju te se zalagao za osnivanje slavističke katedre na Sorboni. Antun se bavio i poviješću književnosti; u Parizu je objavio tekst o Gundulićevu Osmanu.

Tagovi