Vice Stjepović-Skočibuha

Vice Stjepović-Skočibuha pripadao je najuglednijoj šipanskoj trgovačkoj obitelji, koja se izvorno prezivala Sagroević (Sagri), a početkom 16. stoljeća razgranala se u nekoliko rodova pod nekoliko prezimena (Stjepović, Skočibuha, Krivonosović). Njegov je otac Tomo bio uspješan pomorac i trgovac, a uspješni su bili i mnogi njegovi rođaci s kojima je u različitim trenucima poslovao. U tazbinskom srodstvu bio mu je i znameniti brodovlasnik i veliki dobrotvor Miho Pracat (oko 1522. – 1607.). Skočibuha se nakon nekoliko nesreća na moru u 25. godini života odlučio skrasiti na kopnu te je preuzeo poslove svoje obitelji, „jedno lijepo i solidno upućeno poduzeće“, kako kažu kroničari, i to u vrijeme kada su prilike i u Dubrovniku i u svijetu bile iznimno povoljne za posao kojim se bavio. Punih je trideset godina samostalno vodio svoju trgovinu i nadgledao svoje brodove i za to je vrijeme uspio toliko razgranati i ojačati poslove, da je postao jedan od najvažnijih gospodarstvenika tadašnjeg Dubrovnika.

Po običaju vremena usporedno se bavio trgovinom, pomorstvom i novčanim poslovima, a imao je nekoliko vinograda i drugih posjeda kojima je također samostalno upravljao. Veliki broj zanimljivih podataka o njegovu poslovanju poznat je zahvaljujući sačuvanim poslovnim knjigama. Svaka od njegove četiri knjige bila je označena s jednim od početnih slova abecede; treća i četvrta knjiga, označene slovima C i D, danas se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, a očuvane su, vjerojatno, samo pukim slučajem. Tu se nalazi sve što se obično unosi u dnevnik blagajne, dok su u izgubljenoj knjizi B, čini se, bili zapisani dužnici. Sve stavke tih dviju knjiga unosio je Vice vlastitom rukom, osim 16 početnih stranica, na kojima je popisana cijela njegova imovina. Sve navedeno svjedoči o važnosti njegove trgovine, a tome treba dodati i njegovu posredničku ulogu između Italije i Balkana. Glavni poslovni prijatelji na Zapadu bili su u Napulju i Anconi, dok je na Balkanu najviše trgovao sa Sofijom. Iz Italije je primao finiju robu, manufakturne uratke, luksuzne predmete i slično, a najviše finu španjolsku vunu. Prema obimu svojih poslova i prihoda vidi se da je Skočibuha – uz spomenutog Miha Pracata – bio jedan od najsposobnijih i najbogatijih poduzetnika Dubrovnika druge polovice 16. st. Uz redovita ulaganja u razvoj poslovanja ili ulaganja u rentabilna poduzeća i nekretnine, ulagao je i u dragocjenosti i luksuzne predmete. Izgleda da su Vice i cijela njegova obitelj ovo potonje posebno cijenili i voljeli. Znamo da je Vice bio obrazovan i da je imao ukusa te da je za svoje stanove naručivao umjetnički izrađen namještaj, posteljinu, kućne predmete i urese, najviše iz Napulja i Venecije. Kao kuriozitet u sklopu njegovih razgranatih trgovačkih mreža spomenimo da je, naprimjer, prekrivače za krevete nabavljao u Pisi, a sir i kobasice čak iz Andore. Za oltar koji je dao izgraditi u dominikanskoj crkvi, gdje je i pokopan, naručio je sliku koja prikazuje scenu silaska Duha Svetoga na apostole, firentinskog slikara Santija di Tita (1536. – 1603.), a na slici je prikazan i sam Skočibuha.

Pored gotovine, brodova i zemljišta, Vice je od oca naslijedio veliku obiteljsku kuću i novoizgrađeni ljetnikovac s kulom u Suđurđu na Šipanu, koji je nadogradio te novu palaču na Pustijerni u Dubrovniku. Palača na Pustijerni nalazi se u starom centru aristokratskog dijela grada i po svojoj veličini, ljepoti fasade i monumentalnom izgledu premašuje veličinu i susjednih plemićkih zdanja. Unutrašnjost palače bila je – kako trgovcu s ukusom i priliči – veoma bogato namještena i urešena, tako da ni po čemu nije zaostajala za boljim kućama vlastele. Njegov posjed kod Tri crkve može se smatrati jednom od najljepših suburbanih vila “kraljevske veličajnosti”, kako je naziva fra Serafin Razzi, u cijeloj dubrovačkoj okolici, prvenstveno jer leži na jednom do najljepših mjesta neposredne okolice grada, s prostranim i velikim vidicima, ali i zahvaljujući svojim terasastim vrtovima, eleganciji svojih linija, ljepoti i sretno pogođenim razmjerima, unutrašnjem rasporedu prostorija i bogatoj obradi kamenih detalja. Nisu poznate godine gradnje ovoga dvorca, kao ni ime projektanta, no moglo je to biti poslije 1575. g.,  kada je kupovano zemljište, a završni radovi u vrtu, na ulaznim vratima i na vanjskoj strani zgrade izvedeni su 1587. i 1588. g. Treba spomenuti kako je Vice Stjepović-Skočibuha bio i jedan od voditelja gradnje, a vjerojatno i inicijator, u dubrovačkom kraju jedinstvene crkve-tvrđave Sv. Duha iznad Suđurđa na Šipanu.

Povjesničar fra Serafin Razzi, koji je 1595. g. objavio prvi sintetski pregled povijesti Dubrovnika, bio je prisutan na Vicinu sprovodu, pa je zapisao: „Otok Šipan, poznat je (...) koliko zbog plemenitosti, izvrsnosti duha vrijednih ljudi koje oduvijek daje gradu Dubrovniku, kao što su u naše vrijeme Skočibuha, Sagroević i drugi. (...) Prije spomenuti gospar Vice Skočibuha, rođen na ovome otoku, čovjek ugledna imena, vlasnik više brodova, graditelj palača, kapela i crkava te, što je najvažnije, veliki dobročinitelj, u dobi od 54 godine preseli se na bolji svijet. (...) Odavna se nije vidjelo tako mnoštvo naroda kao na pogrebu ovoga velikoga dobročinitelja. Oplakivahu ga svi siromasi grada i okolice, a mora da su se jako ožalostili jadni robovi njegovi sugrađani koji se nalaze u Berberiji, jer bi on svake godine otkupio nekoga od njih. (...)”