Alternativne biografije
Vlaho Bukovac
Galerija slika
Vlaho Bukovac sigurno je jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika. Ali, on taj status u našoj povijesti umjetnosti uživa, ne samo zbog iznimnog umjetničkog talenta, lakoće kojom je slikao i velikoga broja slika koje je tijekom života stvorio, već i zbog svog društvenog statusa. Bukovac je prvi naš moderni umjetnik koji je svojim radom stekao vlastitu palaču u centru glavnoga grada, koji je kao intelektualac dosegao visoki društveni ugled i priznanja. Ranija razdoblja njegova života podsjećaju na neki Dickensov roman. Nakon bezbrižnog djetinjstva u rodnom Cavtatu kao jedanaestogodišnjaka ga je sa sobom u New York poveo stric, kako bi ga školovao i zaposlio. Nakon iznenadne stričeve smrti i ponovne udaje njegove udovice, mali je Vlaho u stranoj zemlji kao žrtva obiteljske spletke završio u popravilištu za maloljetne delikvente.
Upravo je ondje jedan učitelj primijetio njegovu likovnu nadarenost te ga je zamolio da pred svima nacrta jedan portret. Bilo je to, ironijom sudbine, njegovo prvo javno priznanje. Nakon što se nesporazum u Americi razriješio i Vlaho se vratio roditeljima u Cavtat, otprilike godinu dana plovio je kao kadet na brodu, ali je jedan nesretan slučaj odredio njegovu daljnju sudbinu; prolazeći užurbano jedne noći s tanjurima preko palube, nije uočio otvor pod sobom i upao je duboko u tijelo broda. Nakon što je jedva ozdravio od teške ozljede i nakon odmora u Cavtatu, odlučuje se ponovno otići preko oceana, pa je boravio i radio oko godinu dana u Peruu, a potom oko dvije godine u San Franciscu. Ondje je već počeo zarađivati svojim slikanjem portreta za građane, ali se naposljetku ipak odlučio definitivno vratiti u domovinu zaključivši kako je „Amerika dobra škola samo za trgovce.“ Ali tu pustolovina nije bila gotova, jer se vlak kojim je Bukovac putovao prema New Yorku prevrnuo uz dosta poginulih, ali je on ovaj put bio među rijetkima koji su ostali neozlijeđeni.
U Dubrovniku je njegov talent zapazio grof Medo Pucić (Pozza), koji ga je financijski pomagao i Bukovac je uz njegovu pomoć 1877. g. započeo svoje školovanje u Parizu. Bilo je to na École des Beaux-Arts kod uglednog slikara Alexandera Cabanela (1823. – 1889.), predvodnika francuskog akademizma. Vlaho je tako došao do željenog cilja – profesionalnog bavljenja slikarstvom – i čini se da je otad u životu nizao samo uspjehe. Još kao student izlagao je na slavnom pariškom salonu (Crnogorka na obrani, 1878. g.), a redovito je izlagao za vrijeme čitavoga razdoblja koje je proveo u Parizu, tj., do 1893. g., uz odlične kritike i prijem kod publike. To nas ne treba čuditi jer je posjedovao izvrsno slikarsko umijeće, sposobnost za vještu modelaciju i izražajnost lika, a posebno je portretima stekao veliki ugled. Istodobno se razvijao u plenerizmu, slikajući svjetlijom paletom i mekšim potezima kista. Na nagovor tadašnjega hrvatskoga ministra kulture Izidora Kršnjavoga napušta Francusku i doseljava se u Zagreb 1893. g., gdje ubrzo postaje jedan od glavnih protagonista likovnoga života.
Presudno je utjecao na mlađu generaciju hrvatskih slikara (Čikoš-Sesija, Iveković, Tišov, Kovačević i donekle Medović), a kao središnja ličnost likovnog života tadašnjeg Zagreba potiče izgradnju atelijera za umjetnike i Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i postavlja temelje jednog novog slikarskog pravca kod nas – hrvatske moderne. U zagrebačkom razdoblju naslikao je nekoliko kompozicija velikog formata (Gundulićev san, Dubravka) te zastor za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Hrvatski preporod), a tada je izradio i veći broj izvrsnih portreta zagrebačkog visokog društva. Autor je i jedne od slika za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici te slike Razvitak hrvatske kulture za zgradu nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ni Vlaha, naravno, život nije poštedio izazova i razočaranja pa je nakon neslaganja sa službenim faktorima na kulturnoj sceni napustio Zagreb te je od 1898. do 1902. g. živio i radio u rodnome Cavtatu, gdje je uredio obiteljsku kuću i atelje. Iako je razmišljao o profesorskoj karijeri u više europskih gradova, naposljetku 1903. g. preko Beča odlazi za profesora Akademije likovnih umjetnosti (Akademie výtvarných umĕni) u Pragu. U Pragu je ostao do kraja života posvetivši se potpuno pedagoškom radu i izlažući povremeno s hrvatskim i češkim likovnim udruženjima. Osim što je bio naš prvi umjetnik koji je izlagao na pariškome Salonu, bio je nositelj više odlikovanja i član više akademija, a otvorivši perspektive modernome slikarstvu kod nas, bio je najmarkantnija ličnost likovnoga života u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće