Didak Pir

Latinski pjesnik pravog imena Isaia Koen, podrijetlom je iz bogate obitelji portugalskih Židova. Školovao se u Portugalu i Španjolskoj. Nakon progonstva i lutanja, boravka u Engleskoj, Belgiji i Italiji (Ferrara, Genova, Pescara, Ancona, Rim) kratko se zadržao u Carigradu, da bi se od 1558. g. nastanio u Dubrovniku u koji je došao kao već poznati i ugledni pjesnik. Ovdje je proveo ostatak života. Autor je distiha, elegija, oda te epigrama, koje karakterizira didaktični i prigodničarski ton. Više od četiri desetljeća živio je u Dubrovniku, gdje je podučavao klasične jezike, družio se s brojnim uglednim suvremenicima te možemo reći da je to njegovo najplodnije razdoblje. Umro je u Dubrovniku gdje je i sahranjen. Kao humanist bio je poznat u europskim krugovima, družio se s Aldom Manucijem, Lilijom Giraldijem, Torquatom Tassom i brojnim drugima, a došavši u Dubrovnik stekao je mnoge ugledne prijatelje; dubrovačke pjesnike i intelektualce. Pripadao je krugu u kojem su bili Dinko (Dominko) Zlatarić, Mavro Vetranović, Miho Monaldi, Nikola Vitov Gozze, Šimun Beneša. Pjesnik je raznovrsnih tema i svojim pjesništvom komentira onodobne dubrovačke prilike, slavi starine i tradiciju, kao i druženja s uglednim suvremenicima. Progovara i o vječnim i univerzalnim pitanjima; o prolaznosti života te o smrti.

U svojim stihovima tako “slika” dubrovački život sredine 16. stoljeća, opisuje svoje kontakte, vesela prijateljska druženja i život u drugoj domovini: „Mrzim druga u piću koji se svega sjeća, ono što rekneš na gozbi, uz obilne kapljice vina, vodama podzemnim sve proliti valja ti, znaj.“ Od dolaska u grad, Pir se zainteresirao za prilike u novoj sredini – vrlo brzo je upoznao život grada, koji je u tom razdoblju doživljavao svoj najveći procvat. Nije se libio poigravati erotskim motivima, što nam ostavlja u prvoj samostalnoj zbirci Pjesama (Carmina) iz 1545. g., koju treba i istaknuti zbog domišljatih rješenja u pogledu versifikacije. Najopširniji opis Dubrovnika donosi nam Pirova poslanica Paolu (Ad Paulum) iz 1563. g., čije se tiskano izdanje čuva u Vatikanskoj knjižnici. Ovo velebno djelo od preko pet stotina heksametara u povijesti hrvatske historiografije nazvano je „najljepšom pohvalom Dubrovniku i svemu dubrovačkom.“ Pjeva Pir o osnutku grada, o opstanku u nepovoljnom okruženju, opisuje i ulogu kneza Republike kao čuvara mira, slavi Dubrovnik kao oazu slobode, koja živi u skladu i harmoniji čuvajući mir kao najveću vrijednost. Za pjesmu O današnjim uglednim dubrovačkim obiteljima (De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant, iz 1582. g.), koja je značajna i kao povijesni dokument, dobiva nagradu dubrovačkog Senata. Na temelju povijesne građe, parafrazirajući Horacija i Vergilija, Pir piše stihove kojima slavi odabrane dubrovačke obitelji – stupove Dubrovačke Republike i zalog njezinog prosperiteta, ugleda, bogatstva i slobode. Zbirku Enkomijast (Encomiastes) posvetio je prijatelju i meceni Tomi Budislaviću. Njegov je pjesnički opus pored književne vrijednosti i važan izvor podataka za kulturnu povijest Dubrovnika u drugoj polovici 16. st. Odraz divljenja i zahvalnosti Gradu svakako je pjesma Svetomu Vlahu:

„Veliki kralju dalmatinski, Ti, kom dao je mramor,

            Zlato, oltare na dar preslavni Dubrovnik grad,

Dok o životu ti pjeva, o značaju, djelima sjajnim

            Pjesnik, dok bira za taj posao ozbiljan stih,

Suputnik budi mu blag i vjetrove povoljne daj mu

            Oče, uz nadzor da Tvoj brodić mu zajedri plah,

Da bi lađa što prva s Tvog se zaputila žala

            Siguran imala plov režući ilirski val,

Da bi, kad se na kraju čvrste domogne luke,

            Mornar kliknuo:“Naš Vlaho je vodio brod!”“