Junije Restić

Kao jedan od fenomena hrvatske književne historiografije 18. stoljeća javljaju se i povijesni spisi u koje spadaju memoari, dnevnici i kronike. Nakon 17. st. i velikih imena hrvatske historiografije poput Trogiranina Ivana Lučića (Lucius) i Senjanina Pavla Rittera Vitezovića, 18. je stoljeće ipak predstavljalo svojevrsnu stagnaciju. No, u slučaju Dubrovnika i povjesničara Junija Restića (Resti), ipak je napravljen korak naprijed. Zbog njegove metode istraživanja autentičnih dubrovačkih arhivskih dokumenata, a ne samo oslanjanja na stare dubrovačke kronike, smatra ga se najpouzdanijim dubrovačkim povjesničarom. Junije Restić rodio se u dubrovačkoj vlasteoskoj obitelji kao sin Antuna Restija i Frane Sorkočević (Sorgo). Osnovno obrazovanje stječe na isusovačkom kolegiju u Dubrovniku.

U Veliko vijeće ulazi kao punoljetni vlastelin 1691. godine. Sačuvani su prijepisi pet njegovih ljubavnih pjesama iz mladosti, pisanih na hrvatskom jeziku. Privrženost hrvatskom jeziku vidi se i u njegovoj djelatnosti u dubrovačkoj Akademiji ispraznijeh (Academia degli Oziosi), gdje pripada struji koja podržava uporabu hrvatskog jezika u Akademiji. U službi Republike, dvaput je bio poklisar harača (1706. i 1721. g.). Nalazimo ga i u misiji kod bosanskog paše 1712. g., gdje je morao uvjeriti pašu da Dubrovčani nisu podržavali crnogorske ustanike. Dubrovnik se tada nalazio u politički vrlo delikatnoj situaciji, pokušavajući sačuvati neutralnost u vrijeme tursko-mletačkih sukoba. Restić je obavljao dužnosti stonskog, mljetskog i župskog kneza, a dužnost dubrovačkog kneza obavlja čak četiri puta. Najpoznatiji je kao autor Dubrovačke kronike (Croniche di Ragusa), koja se sastoji od 13 knjiga. Bavi se zakonodavnom problematikom i političkom povijesti Dubrovnika do 1451. g. Prema vlastitim riječima, koristio se izvornim arhivskim dokumentima, navodeći kako su se najstariji spisi pohranjivali u riznici uz svetačke moći, a oni noviji u uredu tajništva Republike.

Zanimljivo je da je tek 1760. g. Senat odlučio da dio arhiva iz riznice prebaci u tajništvo i to u posebnu tajnu prostoriju. Nakon odluke da se čitav arhiv iz riznice premjesti u tajništvo, bilo je određeno da se ključ povjeri samo tajniku i podtajnicima. Koliko je tada bilo teško doći do arhivskih dokumenata potvrđuje i činjenica da nakon ove odluke dolazi do spora u Senatu, pa je konačno donesena odluka da ni knez ni senatori nemaju pravo slobodnog pristupa arhivu i da ključeve imaju samo tajnici. Restić je očigledno u svoje vrijeme ipak imao pristup ovim dokumentima i, premda je proučavajući izvorne dokumente nastojao biti što više objektivan, mali broj sačuvanih dokumenata iz najstarijeg razdoblja nije bio dovoljan da se dobije cjelovita slika nastanka i razvoja Dubrovnika. Zbog toga se i on morao služiti starijim kronikama, premda je znao da one nisu vjerodostojan povijesni izvor. Poznato je da se koristio onom Frana Gundulića iz 16. i Ivana Marinova Gundulića iz 17. st.

U interpretacijama kronika, primjerice, priče o knezu Damjanu Judi kao o osobi od koje započinje trajna društvena i politička podjela dubrovačkog patricijata, jasno je izražena Restićeva pripadnost jednom od klanova. Višestoljetna podjela na klanove vidljiva je i u činjenici da je u obrani „povijesne istine“ Restić čak otvoreno napao poznatog dubrovačkog historiografa iz 16. st., Ludovika Crijevića Tuberona, navodeći da se radi o „lošem povjesničaru“, koji nije opisivao stvarne događaje, nego ih je prilagođavao kao podlogu vlastitoj kritici. Rukopis Restićeve kronike je izgubljen, a iz prijepisa je 1893. g. tiskano Restićevo cjelokupno djelo pod naslovom Chronica Ragusina Junii Restii.