Alternativne biografije
Damjan Juda
Galerija slika
Nakon neuspješnog Trećeg križarskog pohoda, papa Inocent III. godine 1198. šalje pisma širom kršćanskog svijeta, pozivajući na novu križarsku vojnu u Svetu zemlju, kako bi se oslobodio Sveti grad Jeruzalem. Ne mogavši Mlečanima platiti sav iznos za usluge prijevoza, križari u zamjenu za odgodu duga osvajaju Zadar 1202. g., a nakon toga 1204. g., uz pomoć Venecije, osvajaju Konstantinopol te se na temeljima Bizantskog Carstva osniva Latinsko Carstvo (1204. – 1261.). Mlečani su tako stekli nadzor nad lukama i otocima na putu od Venecije do Konstantinopola. Na svom putu u Konstantinopol novoizabrani je latinski patrijarh Venecijanac Tommaso Morosini 1205. g. pokorio Dubrovnik.
Priča o dubrovačkom knezu Damjanu Judi vezana je uz ovo osvajanje Dubrovnika, koji je ostao pod vlašću Venecije sve do 1358. g. O samoj osobi Damjana Jude ne zna se mnogo. Ono što je poznato svjedoči o tome da je pripadao obitelji, koja se krajem 12. i početkom 13. st. svojim bogatstvom i ugledom izdvajala od ostalih dubrovačkih obitelji. Imao je najmanje četvero djece; dvije kćeri i dva sina. Za njegovu sudbinu bitne su udaje njegovih dviju kćeri. Ženidbe su u to vrijeme bile dio “politike” bogatijih obitelji, gdje se osim očuvanja materijalnog bogatstva tražilo i saveznike s ciljem povećanja političke moći. Tako se jedna Judina kći udala za Petra iz obitelji Beneša (Benessa), a druga za Grubešu iz obitelji Gundulić (Gundula). Gotovo svi dubrovački kroničari, koji retrospektivno govore o vlasti kneza Damjana Jude, tvrde da je zloporabio svoju moć i prekršio pravilo smjene vlasti, a to znači da je nastojao postaviti svoj autoritet iznad autoriteta Velikog vijeća. Veliko je vijeće bilo središnja institucija, koja je birala kandidate za obnašanje najvažnijih položaja u komuni, unutar mandatnog razdoblja.
Ovakva je praksa onemogućavala pojave tiranije moćnih pojedinaca, odnosno, ograničavala je moć klanova, koji su uvijek stajali iza tih pojedinaca. U slučaju Damjana Jude, koji je samovoljno spriječio da Veliko vijeće odredi novog dubrovačkog kneza, pojavila se opozicija u vidu moćne dubrovačke obitelji Bobaljević (Bobali). Nakon njihovih otvorenih prigovora, knez Damjan Juda se obračunao s njihovim članovima te je neke protjerao iz Dubrovnika, narušivši političku ravnotežu među suprotstavljenim klanovima. Njegova je vlast očigledno bila toliko snažna, da je opozicija u njegovom svrgavanju odlučila u pomoć pozvati Mlečane, vjekovne suparnike Dubrovčana. Kao jedan od kolovođa urote bio je upravo zet Damjana Jude – Petar Beneša. On je najvjerojatnije, uz podršku Bobaljevićevog klana, procijenio da se ne može spriječiti dolazak mletačke vlasti, s obzirom na njihovu apsolutnu dominaciju na Jadranu u tom periodu. Možda je Beneša nastojao sebi osigurati što bolju poziciju s dolaskom nove vlasti – to ne možemo sa sigurnošću znati. Ono što znamo, jest da je knez Damjan Juda prijevarom doveden na mletačku galiju, koja je bila usidrena kod Lokruma, a kad je prijevaru uvidio, izvršio je samoubojstvo.
Iako su dubrovački kroničari gotovo jednoglasno imali negativan stav prema uzurpaciji vlasti Damjana Jude, prešućivali su činjenicu da Damjan Juda nije htio olako predati Dubrovnik pod mletačku vlast, barem ne bez političkih pregovora, u kojima bi on bio glavni akter. No, još važnija posljedica za dubrovačku povijest jest činjenica da ovim događajima započinje višestoljetni raskol dubrovačkog patricijata, tj., onih obitelji koje su se priklonile Bobaljevićevom klanu, nasuprot onih koje su se priklonile klanu zeta druge Judine kćeri – klanu obitelji Gundulić. Ovaj je raskol potrajao sve do pada Dubrovačke Republike 1808. g.